REMEMBER BLEIBURG MASSACRE - DO NOT HATE - DO NOT FORGET ISKAZI - SVJEDOČANSTVA ISTINA O STRADANJU, MUČENJU I NEHUMANIM POSTUPCIMA OD STRANE SRBA PREMA HRVATIMA I MUSLIMANIMA NA PODRUČJU BOSNE I HERCEGOVINE CIJI JE KRAJNJI CILJ BIO STVARANJE ETNICKI ČISTE VELIKE SRBIJE....  - VIŠE
Blaiburg

 

ZAŠTO DOMOVINSKI RAT NIJE BIO GRAĐANSKI RAT !


U zadnje vrijeme mnoštvo je polemika na temu označavanja karaktera i definicije krvavih zbivanja našeg Domovinskog rata, uz podršku povijesnih, formalno pravnih i drugih logističkih i relativizirajućih  elemenata. Naravno da je rezultat tih interpretacija teoretski vrlo šarolik.

Moja je namjera, dok me još pamćenje služi, na temelju činjeničnih podataka dokazati tezu iz naslova da Domovinski rat nije bio, usprkos mnogobrojnim naporima za njegovo poopćavanje i relativizaciju, građanski rat.

No moramo se vratiti u prošlost, na moje biografske činjenice. U siječnju 1982., kao građevinski inženjer,  na poslijediplomskom studiju na Građevinskom fakultetu, odlazim zbog godina starosti na služenje vojnog roka u Niš, gdje sam boravio do početka prosinca iste godine. Nakon problema prilagodbe, zdravstvenih tegoba, uskoro odlazim iz kasarne na Panteleju u kasarnu Bubanj, jer su se poklopili moje inženjersko znanje i potrebe JNA za izgradnjom štabskoga armirano betonskog skloništa u šumi iznad Niške Banje (glavninu radova je izvela vojska – Inženjerska jedinica). Za potrebe vojne vježbe rađena je i velika maketa, a malo dalje od skloništa izgrađena je i manja kućica za generale (također jako armiranog podruma), ponešto komfornija, a koja je možda služila ponekad kasnije i za ležernije svrhe. Voditelj toga projekta bio je pukovnik Gojko Krstić (kasnijih  godina član CK Srbije), za vojnu vježbu je posebne pohvale dobio general Petar Gračanin (kasnije Načelnik generalštaba JNA) i naravno general Nikola Ljubičić (kasnije jedna od najmoćnijih političkih osoba u Srbiji). Komandant 2. proleterske divizije u Niškoj armijskoj oblasti tada je bio general Ilija Borić, koji sredinom 1982. prelazi u Komandu Grada. On je rođen u Hrvatskoj (Srbin iz Mazina u Lici) i zapravo ključna osoba za daljnju eksplikaciju.

Po pravilu JNA djelatne osobe su mogle za zadnju prekomandu prije mirovine birati mjesto na području Jugoslavije i general Ilija Borić dolazi u prekomandu (podatak iz novina) 1985. godine na mjesto komandanta TO Republike Hrvatske. Godine 1986. nastaje Memorandum SANU, 1987. počinje Milošević provoditi u djelo direktno ili indirektno širenje srpske dominacije u Jugoslaviji, a 1989. je Teritorijalna obrana Hrvatske bez oružja. I pitam se ima li tu nešto nejasno?  Sve je dakle spremno za stvaranje Velike Srbije, sna koji seže u XIX. stoljeće. No ove činjenice govore da je čitava operacija vođena iz Beograda, da Srbi u Hrvatskoj, nelojalni Hrvatskoj domovini, nisu bili nenaoružani za razliku od Hrvata, i bili su spremni za sukob i prije nego je Tuđman dobio izbore. Jednako tako, mnogi Srbi na području Hrvatske bili su spremni za sukob s Hrvatima na istim područjima i prije nego je Pavelić došao iz Italije, jer ih nije zanimala velika Banovina Hrvatska (u okviru Kraljevine Jugoslavije) s Mačekom i HSS-om, nego i tada samo Velika Srbija (povjesničarima je odavno jasno da Pašića od Krfa nadalje nije zanimala južno slavenska integracija, nego samo Srbija proširena prema zapadu).

A same, dakle, činjenice s balvanima i pobunom srpskih građana u Hrvatskoj bile su predstava za svjetsku javnost ne bi li se napravio scenarij sukoba manjinskog i većinskog naroda u Hrvatskoj pod „balonom“ građanskog rata, čime se želi umanjiti i relativizirati krvavu odgovornost za ratne strahote u Hrvatskoj (i naravno ispod žita ubaciti podijeljenu krivnju). Iz gore navedenih činjenica tvrdim da se radilo o agresiji na Republiku Hrvatsku opredijeljenu za osamostaljenje (po jugoslavenskome ustavu) i to koordinirano (ali ipak i na sreću nedovoljno dobro) od strane Srbije, JNA i velikog dijela Srba u Hrvatskoj.

Naime, da ponovimo povijesne činjenice, odmah nakon oslobođenja Srbije (Beogradskog pašaluka) od Turaka počela je želja za širenjem mlade države na zapad (Načertanije Garašanina ...) , gdje je na rubnim djelovima Austro-Ugarske monarhije bilo dosta krajišnika srpskog roda, a podrška nije izostala ni od Rusije, a kasnije i od Engleske i Francuske.

Nažalost, najnovija istraživanja predstavljena na Osmom znanstvenom skupu: Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeće (08. 09. 2009. u Krapini) bacaju negativno svjetlo i na lik Ljudevita Gaja, jer nakon zanosa Ilirskog preporoda, osim što je ostao dužan na sve strane, primio je i novac od predstavnika Srbije. Naravno da je i pitanje jezika bilo u funkciji širenja životnog prostora Srbije i njihova borca Vuka Stefanovića Karađića (u Beču su mu i veliki spomenik podigli?). Da ne ponavljamo koliko je viđenih Hrvata griješilo kroz povijest u pogledu južno slavenskih integracija. Nakon svega, potrebno je još jednom naglasiti da Domovinski rat nije bio građanski rat i da Srbija još nije prošla svoju katarzu krivnje i nije napustila sve snove o širenju na račun Hrvatske. Sapienti sat (pametnome dosta) rekli bi Latini.

 

Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

TRANSLATE


SURADNICI

majhen
sarunic
dragic
budimlic
grgic
ARGUS
NEIMENOVANI

Priopćenja u toku političkog progona HDZ-ove vlade,Ive Sanadera i haaškog tužiteljstva - Text

PRIJATELJI

KOMENTARI