Zvornik - zv015


ISKAZI - SVJEDOCANSTVA - ISTINA O STRADANJU,MUCENJU I NEHUMANIM POSTUPCIMA OD STRANE SRBA PREMA HRVATIMA I MUSLIMANIMA NA PODRUCJU BOSNE I HERCEGOVINE CIJI JE KRAJNJI CILJ BIO STVARANJE ETNICKI CISTE VELIKE SRBIJE........  
 

šifra iskaza: zv015
 
PREZIME:                                           xxxxxxxxx
IME, IME OCA:                                  xxxxxxxxxxx
GODINA ROĐENJA:                         1941.
MJESTO ROĐENJA:                          Zvornik
PREBIVALIŠTE:                                 xxxxxxxxxxx
PRIVREMENI BORAVAK:                xxxxxxxxxxxx
STRUČNA SPREMA:                         xx
ZANIMANJE:                                     xxxxxxx
BRAČNO STANJE:                            oženjen
DRŽAVLJANSTVO:                           BiH
NACIONALNOST:                            Musliman
 

 
Dajem slijedeći:
 
I S K A Z

 
08.04.1992. god. počeo je napad na Zvornik. 10.04.1992. god. ja sam s porodicom iselio iz Dirića i zajedno sa njima krenuo za Gradačac. Tu sam ostao mjesec dana, kada sam čuo da se mogu slobodno vratiti u Zvornik. Krenuo sam zajedno sa ženom kad sam došao 14 km od Zvornika u selo Koznik čuo sam da ne mogu ući u Zvornik. Tu sam ostao do 15.05. i nakon toga sam otišao u gradski SUP prijavio se i dobio dozvolu za kretanje. Otišao sam kući u Dirić! 25.05. me pozvala vojska, naredili su mi da uzmem samo lične stvari da nemožemo tu ostati i da će doći autobusi po nas da nas voze za Olovo.

27. u 8 sati ujutro došli su autobusi i povezli nas do Olova. Međutim na pola puta je došla naredba da se moramo vratiti za Zvornik. Dovezli su nas na autobusnu stanicu do koje je odmah bilo igralište. Tu su razdvojili sve sposobne muškarce od 18 do 60 g. od žena i djece koje su kasnije poslali za Kalesiju. Nas oko 200 odveli su u zvornički zatvor gdje smo bili bez hrane i vode. Poslije tri dana odveli su nas za Čelopek,mjesto kod Zvornika. Tu smo preživjeli najteže sate i najteže maltretiranje. Odmah kada smo došli tražili su 11 dobrovoljaca koji se više nikad nisu vratili, ne znam ništa o njima. Držali su nas skoro bez hrane, bili smo smješteni svi u štalu, Tukli su nas željeznim šipkama, kundacima, držalom od krampova. Kada su mene ispitivali, toliko su me tukli sa željeznom šipkom da mi je lijeva ruka pukla, pao sam u nesvijest i oni su već mislili da sam mrtav. Igrom slučaja drugi su to primijetili pa su me podgli i nekako sam ostao živ. Pred nama svima odsjecali su polne organe, ruke noge,vršili silovanja. Tu smo ostali 1 mjesec u najgorim uvjetima. Kada im je bilo dosta ubijanja odvezli su nas ponovno u Zvornički zatvor. Prije nego smo odveženi iz Čelopeka sam dan uoči Bajrama ubili su više od 25 ljudi iz rafala oko 70 ih je ranjeno i unakaženo, poslije su od rana umirali. U zvorničkom zatvoru nismo zadržani dugo već smo 15.07.1992. god. prebačeni u Botkoviće kod Bijeljine. Tu su isto bili užasni uvijeti za preživjeti, hrana je bila užasna i oskudna, bili smo smješteni prvo pod šatore a kasnije u hangare. Tukli su nas čim smo stigli, naročito pred spavanje. Kad je bilo brojanje i onda kad bi dolazili novi četnici. Radio sam na poljoprivredi od jeseni i najteže poslove. Tu sam ostao do 17.01.1993. god. Kad je došao MCK po nas. Od početka jeseni kad je Crveni križ saznao za nas bilo je malo lakše jer su nas tukli manje a i hrane je bilo više. Samo u slučaju kada bi dolazio CK ako bi netko od nas se požalio poslije bi bilo veliki batina. xxxx 1993. god. sam razmjenjen dok nisam ugledao francuze i kada su nam rekli da smo pod zaštitom francuske ambasade nisam znao da sam slobodan.
 
Iskaz dao:                                                                     Iskaz bilježio:
 
xxxxxxxx                                                          xxxxxxxxxxx