Zvornik - zv016


ISKAZI - SVJEDOCANSTVA - ISTINA O STRADANJU,MUCENJU I NEHUMANIM POSTUPCIMA OD STRANE SRBA PREMA HRVATIMA I MUSLIMANIMA NA PODRUCJU BOSNE I HERCEGOVINE CIJI JE KRAJNJI CILJ BIO STVARANJE ETNICKI CISTE VELIKE SRBIJE........



Dolazili su od te večeri arkanovci, šešeljevci, počelo je ispitivanje i oduzimanje svega što smo uz sebe imali., Drugog dana počelo su i masovna ubistva. Pred nama svima izveli su mog sina položili na sto i još jednog čovjeka koji mu je morao gurati debelu motku u debelo crijevo on je plakao a kasnije je to morao sve dizati. Počela su silovanja muškarci muškarca, vezali su polne organe, odsjecali ruke, noževima rezali krstove po tijelu.


 
 
šifra iskaza: zv016  
 
 
 
 
I S K A Z

 

 

PREZIME:                                           xxxxxxxxxxxx
IME, IME OCA:                                  xxxxxxx
GODINA ROĐENJA:                         xxxx1948.
MJESTO ROĐENJA:                          Zvornik
PREBIVALIŠTE:                                 IC - Gašinci
PRIVREMENI BORAVAK:               
STRUČNA SPREMA:                        
ZANIMANJE:                                    
BRAČNO STANJE:                            oženjen
DRŽAVLJANSTVO:                           BiH
NACIONALNOST:                            Musliman
 
xxxxxxxxxxxxxxxx
 
Dajem slijedeći:
 
 
I S K A Z
 
26.04.1992. god. napadnut je Divić selo kraj Zvornika gdje sam ja živio. Tučen je iz svih raspoloživih srdstava oko 4 sata. Tada je ušla vojska sa tenkovima, rekli su nam da se svi predamo i da izađemo na cestu. Sa sobom smo morali uzeti i oružje koje smo imali, da ga predamo njima. Kada smo svi predali oružje rekli su nam da se sad vratimo kući. Od te večeri počelo je masovno pljačkanje sela, paljenje kuća i odvođenje ljudi. Sutradan su meni došli pred kuću tražili oružje i zlato. Dao sam im zlato što sam imao0 a oružje sam predao prije. Četnik koji je bio zapovjednik odveo mi je sina i rekao da će mi se poslije vratiti po kćerku., Sina su mi odveli u Hotel Vidikovac i tamo ga pretukli. Sutradan su ponovno došli pokupili nas i izveli pred džamiju i igralište i obavijestila da mi tu više nemožemo ostati nego da će doći autobus po nas da nas voze za Olovo.
 
Uzeli smo svi svoje stvari, bilo je puno starih, žena i djece i krenuli u autobuse za Olovo preko Vlasenice. Međutim kad smo došli na pola puta odjednom su naredili da se svi vraćamo za Zvornik. Dovezli su nas na autobusnu stanicu preko puta koje je odmah igralište. Tu su razdvojili žene, muškarce i starije. Njih su kako su nam rekli poslali za Kalasiju a nas muškarce bilo nas je oko 200 odredili u Zvornički zatvor. Odmah po dolasku tražili su 11 dobrovoljaca da idu na rad u Dirić. Nikada se nisu vratili. Tu je bio i moj brat. Tu smo proveli 11 dana u jako lošim uvjetima skoro bez hrane. 11-ti dan došao je jedan četnik i rekao da idemo za Čelopek. Kad smo došli u Čelopek to mjesto je kod Zvornika, smjestili su nas u neke štale i to veče je počela masovna tuča, ubijanje. Dolazili su od te večeri arkanovci, šešeljevci, počelo je ispitivanje i oduzimanje svega što smo uz sebe imali., Drugog dana počelo su i masovna ubistva. Pred nama svima izveli su mog sina položili na sto i još jednog čovjeka koji mu je morao gurati debelu motku u debelo crijevo on je plakao a kasnije je to morao sve dizati. Počela su silovanja muškarci muškarca, vezali su polne organe, odsjecali ruke, noževima rezali krstove po tijelu. Kad je došao red na mene da me ispituju prvo su tražili marke, ja nisam imao ništa onda me je jedan četnik pretukao i urezao krst na glavi.
 
Nismo imali zavoja, ništa, nego sam rane zavijao u neke prljave čašafe. Nismo jeli po tri dana ništa vršili smo nuždu u kante koje nismo smjeli iznositi iz prostorije po 3-4 dana. Svaku noć je bila tuča i batinjanje. Jedan dan uoči Bajrama četnik zvani Dušan-Rep je ubio iz rafala oko 25 ljudi a 70 ranio tu smo se prepolovili. Kad je završio ta ubojstva morali smo mrtva tijela pokupiti na kamion i očistiti krv. Ljudi koji su tovarili mrtve odveženi su i nikada se nisu vratili. U Čelopeku smo ostali 1 mjesec i na naše jauke i molbu prebačeni smo u zatvor u Zvornik tu smo ostali nekoliko dana i prebačeni u Batkoviće u Bijeljinu.
 
Tu je već bilo oko 1500 ljudi. Smjestili su nas prvo u šatore. U početku nas nisu tukli ali nakon 10-15 dana ponovno su počeli izvoditi ljude i pretresali šatore, tući i batinati. Mnogo ljudi je u početku podleglo od rana. Kasnije kad je došlo do prvih razmjena zarobljenika premjestili su nas u hangar gdje su držali pšenicu i mašine. Hrana je bila loša, higijena nikakva. Kada je MCK saznao za nas malo se stanje poboljšalo, hrana je bila malo bolja a i tuče je bilo rjeđe. Od početka jeseni svi smo bili raspoređeni na rad u poljoprivredi po okolnim selima. Kad je dolazio MCK sakrivali su djecu mlađu od 18 godina i starije od 60. po okolnim selima. Sin mi je uspio pobjeći prilikom jednog izlaska na rad a ja sam ostao sve do 17.01.1993. god. kada smo razmjenjeni.
 
Iskaz dao:                                                                                 Iskaz pisao:
 
xxxxxxxx                                                          xxxxxxxxxxxxxx