REMEMBER BLEIBURG MASSACRE - DO NOT HATE - DO NOT FORGET ISKAZI - SVJEDOČANSTVA ISTINA O STRADANJU, MUČENJU I NEHUMANIM POSTUPCIMA OD STRANE SRBA PREMA HRVATIMA I MUSLIMANIMA NA PODRUČJU BOSNE I HERCEGOVINE CIJI JE KRAJNJI CILJ BIO STVARANJE ETNICKI ČISTE VELIKE SRBIJE....  - VIŠE
Blaiburg

 

Glina - SI-0025

Ocjena: / 1
LošeOdlično 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA                                                                K – 23/92 - 22

OKRUŽNI SUD SISAK

 

 

 

                                                            P R E S U D A

                                                U IME REPUBLIKE HRVATSKE !

 

 

 

           

            Okružni sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca, Željka  Barać, predsjednika vijeća, Josipa Budinskog, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana Zlovolić, Ivana Kasaić, Mirka Švaljek, članova vijeća te Nataše Galinić, zapisničara, u krivičnom predmetu protiv I – optuženog Pralica Ranka i II – optuženog Palančan Stanka, zbog krivičnih djela iz čl. 142. st. 1. i iz čl. 144. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, nakon dana 5. veljače 1993. godine, u odsutnosti optuženih, a u prisutnosti zamjenika okružnog javnog tužitelja Ivana Pretrkač i branitelja optuženih Josipa Sladić, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio

 

 

 

                                                            P R E S U D U

 

 

                        I – optuženi PRALICA RANKO, sin Marka, rođen 10.09. 1954.

                                                                        godine u Bos. Dubici, sa prebivalištem

                                                                        u Vrginmostu , Trg narodnog heroja br.

                                                                        12, Srbin, oženjen, osuđivan

 

                        II – optuženi PALANČAN STANKO, rođen 12.12.1956. godine u

                                                                        Glini, gdje i prebiva u ul. V. Gaćeša br.

                                                                        54, sin Pere, strojarski tehničar, Srbin

 

 

                                                            k r i v i      s u

što su :

 

            1./ u vremenskom razdoblje od mjeseca kolovoza 1991. godine do 31. ožujka 1992. godine u Glini, kao pripadnici četničko – terorističkih formacija tzv. SAO Krajine u tijeku oružanog sukoba protiv Republike Hrvatske, nakon što su im bili predani predhodno zarobljeni civili xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx, I- optuženi Pralica Ranko kao inspektor tzv. Vojne milicije – SAO Krajina naredili čuvarima zatvora da ih zatvore u samice, muče i tuku, nakon čega su čuvari zatvora i drugi za sada nepoznati pripadnici četničko terorističkih formacija ovakvu naredbu prihvatili, te potom gotovo svakodnevno tukli pendrecima navedene zarobljene civile po svim dijelovima tijela od kojih udaraca su Perković Ivica, Štajduhar Pavao i Žilić Branko zadobili mnogostruke teške tjelesne povrede, nestali Litrić Milan i Žužić Ante, a Palajić Ivan od zadobivenih povreda umro,

            dakle, kršenjem prava međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba naredili da se civilno stanovništvo muči ubije,

 

            2./ istovremeno, u istom mjestu i na isti način kao pod 1./, nakon što su u oružanoj borbi bili zarobljeni pripadnici ZNG-a RH Litrić Borislav, Kaurić Joso, Šmisl Stjepan i Gregurić Ivan predani im na ispitivanje I – optuženi Pralica Ranko kao inspektor tzv. Vojne milicije – SAO Krajine i II – optuženi Palančan Stanko kao kapetan četničko terorističkih formacija tzv. SAO Krajine naredili čuvarima zatvora i drugima za sada nepoznatim pripadnicima četničko – terorističkih formacija da ih zatvore u samice, muče i tuku, koju naredbu su ovi prihvatili, a potom gotovo svakodnevno tukli i na razne druge načine mučili, od kojih udaraca su Litrić Borislav, Šmisl Stjepan i Gregurić Ivan zadobili teške tjelesne povrede od kojih su u zatvoru preminuli, a Kaurić Joso zadobio mnogostruke teške tjelesne povrede ,

 

            dakle, kršenjem pravila međunarodnog prava za vrijeme oružane pobune naredili da se ratni zarobljenici muče i ubijaju, te i sami to činili, 

 

            čime su opisanim pod 1./, učinili krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva označeno u čl. 142. st. 1. osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, a opisani pod 2./, krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv ratnih zarobljenika – označeno u čl. 144. osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske.

 

            Temeljem spomenutih zakonskih propisa za krivično djelo opisano pod 1./ utvrđuje se svakom kazna zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina, a za krivično djelo opisano pod 2./ svakome kazna zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina,

 

            Pa se temeljem propisa čl. 48 st 1. i 2 toč. 2 osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske

 

                                                            O S U Đ U J U

 

 

            SVAKI OD OPTUŽENIH NA JEDINSTVENU KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 20 (DVADESET) GODINA.

 

            Temeljem propisa čl. 353. st. 1. Zakona o krivičnom postupku nad svakim od optuženih određuje se pritvori

 

            Temeljem propisa čl. 98. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 95. st. 2. toč. 1. – 7. ZKP-a optuženi su dužni solidarno platiti trošak krivičnog postupka u iznosu od 37.500. – HRD, a svaki od njih paušalni iznos od 5.000 – HRD.

 

 

                                                            O b r a z l o ž e nj e

 

 

            Okružno javno tužilaštvo iz Siska je optužnicom KT – 167/92. od 25. studenog 1992. godine stavilo na teret I –optuženom Pralica Ranku i II – optuženom Palančan Stanku izvršenje dvaju krivičnih djela, konkretno krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva, označenog čl. 142. st 1. osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske i krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv ratnih zarobljenika – označenog čl. 144. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske.

 

            Istovremeno je stavljen prijedlog da glavna rasprava bude održana u odsutnosti optuženih stoga, što isti nisu dostižni državnim organima, a postoji naročito važni razlozi da im se sudi iako su odsutni.

 

            Prijedlogu javnog tužitelja je udovoljeno pravomoćnim rješenjem vijeća (čl. 23. st. 6. ZKP-a) oznake Kv – 98/92 od 30. prosinca 1992. godine.

 

            Branitelj, postavljen po službenoj dužnosti, ustanovio je da izvedeni dokazi toko postupka upućuju na zaključak da su optužnici doista počinili krivična djela, kojima ih se tereti, slijedom čega predlaže uzimanje olakotnih okolnosti u obzir prilikom odmjeravanja kazne.

 

            Svojstvo civilnih osoba, kao ni ratnih zarobljenika oštećenicima, nitko nije oprostio.

 

            Svjedok xxxxxxxxxxxxxxxxxxxx detaljno i uvjerljivo je podkrijepio navode optužnice, koja je izrekom ove presude činjenično izmijenjena samo u nekim detaljima (imena stradalih), a slijedom saznanja stečenih upravo kazivanjem tog svjedoka.

 

            Kako su krivična djela učinjena napadom na živote i tijela, učinjena ta vrijeme oružanog sukoba te spram civilnih osoba i ratnih zarobljenika, zaštićenih međunarodnim pravom (Ženevska konvencija dr.) , to su se u postupcima svakog od optuženih stekla sva bitna obilježja krivičnog djela čovječnosti i međunarodnog prava – ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, označenog čl. 142. st. 1. Osnobnog krivičnog zakona Republike Hrvatske i krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika – označenog čl. 144. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske.

 

            Postupali su optuženici, dakle, u stjecaju – počinili su svaki po dva krivična djela za koje im se sudi istovremeno. Prouzrokovane posljedice čine elemente posebnih krivičnih djela obzirom na jasno uočljivu razliku zaštićenih objekata u svakome od njih (civili u jedno, a ratni zarobljenici u drugom slučaju).

 

            Uračunljivost ni jednog od optuženih nije ničim, te ni po kome, bila dovedena u sumnju tokom cijelog postupka.

 

            Način postupanja svakog od optuženih, opisan po svjedoku, a sadržan i izrekom presude, a sa nespornim posljedicama, naročito pogibanjem ljudi, kroz cijelo to vrijeme vršenja djela poznatim i optuženicima, upućuje na nedvojbeni zaključak o postojanju direktnog umišljaja svakog od optuženih.

 

            Krivična odgovornost, dakle, nije dvojbena.

 

            Povreda međunarodnog prava u opisu krivičnog djela stavljenog na teret optužnicom predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti kojim je posebno određen značaj i okvir protupravnosti ovog krivičnog djela u tom pravcu, da djelo mora biti protupravno i po međunarodnom pravu, te stoga optuženici, u krajnjoj liniji, ne moraju biti svjesni da svojim postupcima krše pravila međunarodnog prava.

 

            Prilikom utvrđivanja kazni za svako od spominjanih krivičnih djela, kao i pri izricanju jedinstvene kazne, sud je imao u vidu svrhu kažnjavanja, stupanj krivične odgovornosti, pobude iz kojih su djela učinjena, jačinu povrede zaštićenih dobara i okolnosti pod kojima su djela učinjena, a što je sve moguće jasno razabrati kako iz činjeničnog opisa krivičnih djela, tako i obrazloženja dosadašnjem djelu.

 

            Jedino izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od po 20 (dvadeset) godina svakome od optuženih uvjerenje je suda, odgovarajuća je težini od njih učinjenog.

 

            Visina izrečene kazne zahtjeva određivanje pritvora (čl. 353. st. 1. Zakona o krivičnom postupku).

 

            Odluka o trošku krivičnog postupka, koji je odmjeren prema stvarno nastalim izdacima tokom istog, temelji se na u izreci citiranim propisima, s tim, da je paušalni iznos odmjeren srazmjerno duljini trajanja i složenosti postupku.

 

 

                                                            U Sisku, dana 5. veljače 1993.

 

 

ZAPISNIČAR                                                                                     PREDSJEDNIK VIJEĆA

Nataša Galinić v.r.                                                                              Željko Barać v.r.

 

 

 

SI-0041

REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SISKU

 

 

 

P R E S U D A

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE !

 

 

                        Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać, predsjednika vijeća, Zdenka Gajšek, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana Kasaić, Mirka Švaljek, Ivana Blažinić, članova vijeća, uz sudjelovanje Nataše Galinić, zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog Dragana Jelić, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, nakon dana 28.11.1996. godine u prisutnosti zamjenika Županijskog državnog odvjetnika Miljenka Ugarković, optuženika i njegova branitelja Josipa Sladić, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao i objavio

 

 

P R E S U D U

 

Optuženi DRAGAN JELIĆ, sin Steve i Ljube rođene Branković,

                    rođen 15.11.1934. god. u Bijelim Vodama,

      sa prebivalištem u Bijelim Vodama kbr. 169, Glina,

Srbin, drž. RH, zemljoradnik, oženjen, otac dvoje djece,

nepismen, bez škole, vojsku služio, neosuđivan

 

 

k r i v  j e

 

što je:

 

                        dana 02. rujna 1992.godine oko 10,00 sati u selu Maja, kivan na Pavić Anu zbog toga što je ova hrvatske nacionalnosti, namjeravajući je usmrtiti, ušavši u njenu kuću, iz neposredne blizine iz pištolja marke „Patent“ cal. 7,62 mm, ispalio više hitaca u ovu u području glave, i na taj joj je način nanio više ozljeda glave, kojim ozljedama je Pavić Ana ubrzo nakon toga podlegla,

 

                        dakle, drugoga lišio života,

 

                        čime je počinio kazneno djelo protiv života i tijela – ubojstvom – označeno u čl. 34. st. 1. KZRH, pa se temeljem istog zakonskog propisa

 

 

 

 

 

O S U Đ U J E

 

                        NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 15 ( PETNAEST ) GODINA.

 

 

                        Temeljem propisa čl. 45. st. 1. OKZRH u izrečenu kaznu se optuženom uračunava vrijeme koje je proveo u pritvoru počet od 11. siječnja 1996. godine pa nadalje.

 

                        Temeljem propisa čl. 90. st. 4. ZKP-a optuženik se oslobađa u cijelosti nadoknade troškova kaznenog postupka iz čl. 87. st. 2. toč. 1. – 6. ZKP-a.

 

 

O b r a z l o ž e n j e

 

                        Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Sisku od 10. travnja 1996. godine broj KT-1/96, stavljeno je na teret Jelić Draganu izvršenje kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH, da bi, na glavnoj raspravi 19. studenog 1996. godine, ista bila izmijenjena na način činjenično i pravno opisan i izrekom ove presude.

 

                        Braneći se ( list 7-8, 52, 75 i 80 spisa ) optuženik poriće da je postupio kako je konačno tužen ističući, da je cijelo ovo vrijeme ratnih sukoba, pa sve do kolovoza mjeseca 1995. godine, proveo živeći u svome selu ( Bijele vode ) ne učinivši ništa od onoga čime ga se tereti, to jest ubojstvo Pavić Ane.

 

                        Tek na upite kazuje da je poznavao oštećenu Pavić Anu, koja je živjela u selu Maja, a kojim je on prolazio na putu za Glinu. Čuo je za pogibiju Pavić Ane, ali o razlogu i načinu iste, tvrdi, ne zna ništa.

 

                        Svjedokinji Memagić Stoji je navraćao, također na putu iz svoga sela u Glinu, ali poriče da bi pred istom kazao da je ubio Pavić Anu, opisivao način na koji je to učinio, a uz to je ustvrdio da nije posjedovao nikakvog oružja tijekom rata.

 

                        Konačno, poriče da je osuđivan tijekom rata po okupacijskom tzv. „Okružnom sudu u Glini“ na 4 godine zatvora, a upravo zbog ubojstva Pavić Ane.

 

                        Iz sadržaja provedenih dokaznih radnji tijekom postupka proizlazi da očevidaca događaja nema.

 

                        No, uvidom u spis tada postupajućeg na okupiranom teritoriju  nelegalnog „Okružnog suda u Glini“ K-46/93, koristeći, ipak, iz istog objektivno utvrđene i zapisnički fiksirane činjenice, jer za suprotno nema razloga, tim prije što ih nitko tijekom ovog postupka nije argumentirao doveo u sumnju, sud sa sigurnošću smatra dokazanim da je optuženi Jelić Dragan u cijelosti postupio kako je izmijenjeno optužnicom tužen da je postupio.

 

                        Naime, u tom spisu sadržano je detaljno i okolnosno priznanje Jelić Dragana da je, kako je, kad i zbog čega Pavić Anu lišio života.

 

                       

 

Kazuje:

 

                        „ Priznajem u cijelosti navode… jer sam doista dana 02. septembra 1992. godine u Maji Opština Glina  u kući Pavić Ane u namjeri da je lišim života ispalio iz pištolja marke „Patent“ cal. 7,65 mm u nju 4 hitca koji su je pogodili u glavu, uslijed čega je ona na licu mjesta umrla.

 

                        Želim iznijeti i razloge koji su me naveli na ovakav čin. Ja sam u drugom svjetskom ratu ostao bez oca, zajedno sa još četiri brata i sestrom, dok su oca ustaše zaklale u Glini. Pošto se sada u ovom ratu kako sam ja shvatio, ponavljaju one stvari koje su me posjetile na moje djetinjstvo i izgubljenog oca, a posumnjao sam u ovu Pavić Anu da surađuje sa ustašama, odlučio sam da je pratim, a kada sam došao do zaključka da ona hrani ustaše koje se kriju u šumi odlučio sam da je ubijem.

 

                        Gotovo cijelo prije podne sam je promatrao iz… šuše i bio sam čvrsto odlučio da ću je likvidirati. Ponio sam sa sobom revolver sa burencetom. Moglo je biti iza podne najkasnije do 3 sata kad sam ja ušao u kuću da je likvidiram. To je jedna mala kuća i sastoji se od dvije prostorije a u produžetku ima i štalicu. Pavić Ana sjedila je u kuhinji i dobro sam je vidio sa ulaznih vrata kako je križala kruške crnice i stavljali ih u čabar. Nisam joj ništa govorio, već sam odmah podigao moj pištolj i ispalio u pravcu nje nekoliko metaka, ne znam ni sam koliko, a moguće je da su i četiri kako je rekla milicija.

 

                        Još jedanput želim istaći da sam ovo učinio iz razloga što sam bio revoltiran time što je iz kuće nestao grah i štrudla pa sam zaključio da ona sigurno pomaže ustašama.

 

                        Želim reći nešto i o sebi. Kako sam već naveo ja sam u II. svjetskom ratu ostao siroče jer su mi oca ustaše ubile. Odrastao sam na selu u Bijelim Vodama, zaseok Jelići. Sve to vrijeme poslije rata teško smo živjeli i patili se, jer nismo imali glavu porodice, oca pa smo morali sami da se snalazimo u životu. Inače ja nisam bolovao od nikakvih bolesti a pogotovo ne od duševnih bolesti a za moga znanja ni u mojoj familiji nitko nije duševni bolesnik. Čak je moja mati sada u 81 godini života, a djed mi je doživio 92 godine.

 

                        Jedino mogu reći da sam 1957. godine stradao u Vojniću tako što sam imao u ruci kapsulu dinamita pa je ista eksplodirala i odsjekla mi sve prste na lijevoj ruci i desno oko“.

 

                        Iako sada optuženik poriče da je ikada bio prisutan situaciji da tako nešto kaže, kao i da je to kazao, sud provođenjem daktiloskopskom vještačenja u predmetu Kio-2/96 Županijskog suda Sisak putem Centra za kriminalistička vještačenja MUP-a RH od 05. travnja 1996. godine oznake 511-01-26-1424/96 sa sigurnošću smatra dokazanim da sporni otisci prstiju, jer ih optuženik ne priznaje svojima i stavljenim pod opisivano priznanje u spisu okupacijskog Okružnog suda u Glini K-46/93, na listu 13, stranica 2. i listu 14. stranica 1 i 2 te spisu Kio-42/93, također Okružnog suda Glina na listu 30 stranica 1. i 2. i listu 31. potjeću od otisaka kažiprsta desne ruke Jelić Dragana. Kao nesporni otisci korišteni su oni, prikupljeni daktiloskopiranjem optuženika u Okružnom zatvoru Sisak po Centru za krim. vještačenja

( list 26 spisa Kio 2/96 Županijskog suda Sisak ).

 

                        Istom rezultatu kao i spominjano priznanje optuženika doprinio je i dokaz sadržan u spisu, sada, Županijskog suda u Sisku, oznake K-42/95 ( a ranije Vojnog suda Zagreb oznake K-671/95 sa u njim sadržanim spisom oznake Kio-418/95 ), konkretno, zapisnik o saslušanju svjedoka Memagić Stoje sa lista 71, umrle 13.05.1996. godine, što proizlazi iz podataka Policijske uprave Sisačko-moslavačke, Policijske postaje Glina br. 511-10-80/02-1652/96 od 04. listopada 1996. godine ( list 72 ovoga spisa ), što je, pozivom na propis čl. 323. st. 1. ZKP-a bilo razlogom čitanja svjedočkog iskaza na glavnoj raspravi 28. studenog 1996.godine ( a zbog lakšeg snalaženja priloženog u fotokopiji zapisniku te glavne rasprave ).

 

                        Ta svjedokinja doslovno kazuje:

 

                        „ Jelić Dragana … poznajem, to je stariji čovjek iz Bijelih Voda, bez jednog

oka i nema sve prste na ruci. Jelić nikada nije bio u uniformi i ne znam da bi bio mobiliziran ili u srpskoj vojsci, on je pljačkao po Maji, a i znam da je ubio jednu babu – Pavić Anu iz Maje… znala sam da Jelić ima neki svoj revolver – pištolj sa bubnjem, koji je on obično nosio u vrećici kad bi išao biciklom… Da je ubio Pavić Anu znam i iz njegova pričanja i što je nakon svega što ću opisati – više nisam vidjela. Pavić Ana je Hrvatica i živjela je sama u Maji… ja se više zbog starosti ne sjećam datuma, a niti sam sigurna za godinu i sad mislim da je to moglo biti početkom 1993. godine… oko podneva meni je u dvorište s biciklom došao Dragan Jelić odložio bicikl, iz neke vrećice koja se nalazila na paket sicu bicikla izvadio revolver i sjeo na klupu pred moju kuću u dvorištu i išao čistiti revolver. Tada mi je rekao da je ubio babu – Pavić Anu – mamu Mije Gašparović iz tog pištolja. Ja sam se na to prestravila, prepala, samo sam ga slušala i gledala, nisam ga pitala ni zašto ni kako ju je točno ubio, a on mi to sam nije pričao. Rekao je samo da ju je ubio iz pištolja a ja sam vidjela kad je čistio revolver, da je u bubnju bilo pet praznih čahura koje je izvadio i bacio. On je i rekao da je sa pet metaka ubio Pavić Anu… imao je par kapi krvi na čelu… sutradan tek sam od naroda koji je prolazio cestom čula da je UNPROFOR otkrio da je Pavić Ana kod kuće ubijena. Ja sam poslije čula i od ljudi i od Jelić Dragana da je on bio dva mjeseca u zatvoru, valjda za ovo ubojstvo, ali to nisam sigurna… a čula sam da mu se i sudilo.

           

                        Podudarnost dijela obrane kada optuženik kazuje da je Pavić Ana sjedila u kuhinji kada joj je prišao i ne govoreći ništa ispalio u nju nekoliko metaka, sa opisom položaja u kojem je leš Pavić Ane zatećen prilikom uviđaja, a i opisan po liječniku, koji je ustanovio uzrok smrti na istovjetan način, nedvojbeno ukazuje na to, da je optuženik priznajući izvršenje ubojstva Pavić Ane pred spominjanim sudom ustvari govorio istinu, jer da nije postupio kako je sada tužen ne bi mogao prikazati stvaran položaj tijela oštećenice po ubojstvu.

 

                        Uračunljivost optuženika ni po kome, tijekom cijelog postupka ni na koji način nije bila dovedena u pitanje.

 

                        Svim rečenim sudom smatra nedvojbeno dokazanim da je optuženik postupio u uračunljivom stanju, da je postupao sa direktnim umišljajem, što se dade zaključiti iz po njemu rečenog“… čvrsto sam odlučio da ću je likvidirati“, što će, konačno reći, da je za svoj postupak krivično odgovoran.

 

                        Prilikom odmjeravanja kazne sud je imao u vidu sve okolnosti, koje u smislu propisa čl. 37. OKZRH utječu na visinu kazne, pa tako, kao otegnuto

 

-        da oštećenica ama baš ničim nije doprinijela nespornom postupanju

optuženika spram nje kritične zgode,

 

-        te da je optuženik postupao zbog nacionalne nestrpljivosti a što je lako razabrao iz obrane pred „sudom“ u Glini, kada je mislio da će mu to biti od

      koristi,

 

dok olakotnih okolnosti, ne shvate li se kao takove po obrani istaknuto „…zrelija dob, bez značajne kriminalne prošlosti“ nije nađeno.

 

                        Izrečenu kaznu sud smatra primjerenom težini od optuženika izvršenog kaznenog djela i takova će kazna jedino biti u stanju djelovati na njega ubuduće ne čini kaznena djela, a istovremeno utjecati u tom pravcu i na druge, kao i pospješiti jačanja morala društva i utjecaj na razvijanje društvene odgovornosti i discipline građana, čime će u potpunosti biti postignuta svrha kažnjavanja predviđena čl. 31. OKZRH.

 

                        Vrijeme provedeno u pritvoru, počam od 11. siječnja 1996.godine, pa nadalje pozivom na propis čl. 45. OKZRH, uračunava se u kaznu izrečenu optuženiku ovom presudom.

 

                        Slabe imovinske prilike optuženika, a temeljem u izreci citiranih propisa, razlogom su oslobođenja njegova od plaćanja troškova kaznenog postupka.

 

 

                        U Sisku, dne 28. studenog 1996. godine

 

 

 

 

 

ZAPISNIČAR:                                                                                      PREDSJEDNIK VIJEĆA:

Nataša Galinić, v.r.                                                                               Željko Barać, v.r

 

 

 

 

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka

ovjerovljenog prijepisa iste.

 

                        Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.

 

                        Protivna stranka ima pravo odgovora na žalbu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA

 

POLICIJSKA UPRAVA SISAČKO MOSLAVAČKA

VII PP GLINA

 

 

 

 

 

 

 

 

 

D O K U M E N T A C I J A    O Č E V I D A

 

                    BROJ           ­­_______________________________

 

                    BROJ UVIĐAJA       47A /96                    

 

                    PREDMET    FOTOGRAFIRANJE

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

IZRADIO                                                                                            KONTROLIRAO    

 

Damir Kuzmić                                                                                    Stjepa

Iskazi - Srpski zločini RH

TRANSLATE


SURADNICI

majhen
sarunic
dragic
budimlic
grgic
ARGUS
NEIMENOVANI

Priopćenja u toku političkog progona HDZ-ove vlade,Ive Sanadera i haaškog tužiteljstva - Text

PRIJATELJI

KOMENTARI