REMEMBER BLEIBURG MASSACRE - DO NOT HATE - DO NOT FORGET ISKAZI - SVJEDOČANSTVA ISTINA O STRADANJU, MUČENJU I NEHUMANIM POSTUPCIMA OD STRANE SRBA PREMA HRVATIMA I MUSLIMANIMA NA PODRUČJU BOSNE I HERCEGOVINE CIJI JE KRAJNJI CILJ BIO STVARANJE ETNICKI ČISTE VELIKE SRBIJE....  - VIŠE
Blaiburg

 

Lepuri - ZD 0030

Ocjena: / 2
LošeOdlično 

 

 

POLICIJSKA UPRAVA ZADARSKO - KNINSKA

ODJEL KRIMINALNE POLICIJE

 

Zadar. 07.09.1995. godine

 

 

 

SLUŽBENA ZABILJEŠKA

 

 

Sastavljena u prostorijama PU zadarsko - kninske povodom obavljenog razgovora sa xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx, neoženjen, po nacionalnosti Hrvat, državljanin RH.

 

Razgovor je vođen na okolnosti pronalaska jedne PA - puške te osam ručnih bombi i jedne protutenkovske ručne mine u kući Banić Bogdana iz Lepura.

 

Povodom toga isti je izjavio slijedeće :

 

Da je dana 05.09.1995. godine navratio u obiteljsku kuću Banić Bogdana, sina ''Ljubana'' u mjestu Lepuri i tom prilikom pronašao svoju klupu za sjedenje. Kada je dalje pregledavao kuću u zidu vidio da je jedna veća rupa promjera 15-20 cm začepljena kamenom koji nije bio čvrsto ugrađen. Otvorio je jednu rupu, odnosno izvadio kamen i u dubokoj rupi u zidu pronašao PA - pušku i četiri ručne bombe.  U zidu je još ostala i jedna ručna protutenkovska min, koju radi osobne sigurnosti nije uzimao, već je ostala na istom mjestu. Daljnjim pregledom kuće u ormariću koji je već bio otvoren a kuća je prethodno zapaljena, pronašao je još četiri ručne bombe.

 

U razgovoru sa xxxxxxxxxxxxxxxx i njegovom suprugom xxxxxxxxxxxxxxx, inače Hrvaticom koja je za vrijeme dok su Lepuri bili pod okupacijom čitavo vrijeme živjela tamo, saznao je slijedeće :

 

Da je Banić Bogdan jedan od ekstremnijih Srba koji je bio pri zapovjedništvu neprijateljskih formacija u Lepurinu. Kao takav palio je kuće od prognanih Hrvata. Također je čuo da je Banić sjekao bajame, te ubijao stoku po selu. Od xxxxxxxxxxxx je osobno saznao da je Banić Bogdan ubio njegovog konja i troje prasadi, a da je to milo odmah nakon progonstva Hrvata iz Lepura.

 

Ovaj Bogdan Banić je samoinicijativno napravio put od glavne ceste prema zaseoku Banići i to preko oranica ''Jurkuša'' čiji su vlasnici Hrvati, sa čime ja načinio ogromnu štetu vlasnicima ovih parcela.

 

Od xxxxxxxxxxxxx je saznao i to da je tijekom rata kod Banića bio i jedan puškomitraljez iz kojeg je često puta noću pucao. Istoj je često prijetio da će je ubiti i zapaliti kuću, zato jer je štitila hrvatsku imovinu i zbog toga što je Hrvatica.

 

U njegovoj kući su se četo sastajali četnici koji su pridošli sa strane pa ih xxxxxxxxxx osobno nije poznavala. Tamo su pekli janjce, pjevali i pucali. Ona zna da je jednom prilikom u njegovoj kući sam sebe ranio jedan četnik, ali kasnije je sam Bogdan Banić pričao da su ga ranile ''ustaše'', njih dvojica koji su tamo ušli. Radi toga je optužio njegova sina Veseljka da je pucao u zrak i upozorio ''ustaše'' da biježe, zbog čega je Veseljka u više navrata privodila milicija na ispitivanje.

 

 

 

Zabilješku sastavio

 

xxxxxxxxxxxxxx

 


 

 

POLICIJSKA UPRAVA ZADARSKO - KNINSKA

ODJEL KRIMINALISTIČKE POLICIJE

 

Zadar, 11.09.1995. godine

 

 

 

S L U Ž B E N A         Z A B I LJ E Š K A

 

 

Sačinjena u prostorijama PU zadarsko - kninske dana 09.09.1995. godina povodom obavljenog informativnog razgovora sa xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx, po nacionalnosti Hrvatica, državljanka RH.

 

Razgovor je vođen na okolnosti njenog progona iz mjesta Lepuriu svezi čega izjavljuje:

 

Da je živjela u mjestu Lepuri sve do svog progona od strane četnika tj. do pred Božić 1991. godine. Inače svi Hrvati iz Lepura su već u 08. mjesecu napustili Lepure, a ona je ostala zato što je skrbila za svoju sestru, koja je isto bila udana u Lepure za brata od njenog muža. Sestra xxxxxxxxxxxxxxxxxx. godine i više godina je bila bolesna i veoma slabo pokretna.

 

Kuća u kojoj je živjela zajedno sa sestrom bila je udaljena od kuće Bogdana Banića oko xxxxxxxxxxx  metara. Već prvih dana ''balvan revolucije'' u kući Banića sakupljali su se njoj nepoznati ljudi, gdje su do kasno u noć pjevali četničke pjesme i pucali iz vatrenog oružja. Do početka ''balvan revolucije'' S Bogdan Banićem nije nikada imala sukob, od tih dana on ju je jednostavno izbjegavao.

 

U tim trenutcima znala je da se nešto događa, ali je mislila da nju i sestru, budući fa su same, neće nitko dirati. Zaoštravanjem situacije, kad su svi Hrvati iz Lepura bili prisiljeni napustiti svoja ognjišta u 08. mjesecu 1991. godine i kad je ona ostala sama sa sestrom uhvatio ju je strah, jer su nakon odlaska svih Hrvata iz Lepura nastale pljačke hrvatske imovine od strane Srba iz mjesta i okolnih sela. Od straha se zatvarala u kuću, tako da je jedino čula traktore i kamione kako odvoze imovinu iz hrvatskih kuća. U kući Banića po cijeli dan i noć su navraćali četnici, gdje su do kasno u noć pljačkali i pucali po njenoj kući, tako da je jednom prilikom dok je spavala, kroz prozor kuće su prošla puščana zrna, koja su točno poviš kreveta iznad njene glave zaustavila u zidu sobe. Ujutro rano kad je napuštala kuću i odlazila ovcama, ostavila je u strahu sestru samu. Dolaskom u kuću u više navrata je primjetila da joj nedostaje stvari iz kuće kao mlin sa grožđem mlin za kukuruz, velike aluminijske skale i druga sitne stvari.

 

U 12 mjesecu 1991. godine kad je došla jedna veća grupa, njih 7 - 8, iz susjednih mjesta Kolarne i Perušića da pljačkaju hrvatske kuće, prepoznala je PUPOVAC ILIJU, starog oko 50. godina, PUPOVAC RADU star oko 30 godina i DOBRICA MILANA, star oko 25 godina.

 

Zbog učestalih provokacija domaćih Srba tj. pucnjave od kuće Banića prema njenoj kući bila je prisiljena ostaviti sestru samu, o njenoj sudbini malo zna, jedino da je nakon nekoliko dana nađena mrtva u kući u krevetu. O uzroku smrti ne zna ništa. Na taj korak se odlučila pred Božić 1991. godine kad je otišla do kuće xxxxxxxxxxxxxxx iz Lepura i od njih zatražila zaštitu. Oni su je u kući zadržali jedan dan, dok nije došao njihov sin xxxxxxxxxxxxxxxxxx koji ju je sjeo u svoje osobno vozilo na zadnje sjedište, pokrio dekom i odvezao u Podgrađe blizu Liščića kod svojih poznanika i zamolio ih da je prebace u Lliščić jer on nije imao goriva za daljnji put. Iste večeri odvezli su je traktorom u Liščiće kod njene prijateljice xxxxxxxxxxxxxxxx. Tu je ostala oko 15 dana dok nisu došli četnici i sve hrvatsko i sve hrvatsko stanovništvo odvezli traktorima i drugim prevoznim sredstvima u Ceranje a odatle su nastavili put pješice do Pristega tj. do linije razdvajanja. Hrvatska vojska ih je sve prihvatila i odvezla u SV. Filip i Jako, gdje se i danas nalaze.

 

U svezi s navedenim ista više nije imala više ništa izjaviti.

 

ZABILJEŠKU SASTAVIO

 xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

 


 

 

POLICIJSKA UPRAVA ZADARSKO -KNINSKA

ODJEL KRIMINALISTIČKE POLICIJE

 

Zadar, 07.09.1995.- godine,

 

 

SLUŽBENA ZABILJEŠKA

 

 

Sastavljena u PU zadarsko - kninska povodom obavljenog informativnog razgovora sa xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx, po nacionalnosti Srbin, državljanin RH.

 

Razgovor je vođen na okolnosti djelovanja njihovog BABIĆ BOGDAN u neprijateljskim formacijama tijekom ovog rata.

 

Povodom toga isti su izjavili slijedeće :

 

Da je za vrijeme rata BANIĆ BOGDAN radio svako zlo, pa nabrajaju redom, ubijao životinje prognanih Hrvata, sjekao šumu i voćke, palio kuće prijetnjom i pucanjem zastrašivao Hrvate koji su ostali u Lepurinu da moraju napustiti svoja ognjišta, jer da tu nema mjesta za njih.

 

Oni znaju da je Banić ubio 3 svinje i 1 konja vlasništvo prognanog JURIĆ BRANKA iz Lepura. Također je ubio još tri konja po 1 MARKA KARDUMA i TROSKOT IVIC, te trećeg kome ne znaju vlasnika, ali znaju da je iz Lepura.

 

BANIĆ BOGDAN je bio i organizator pobune protiv RH u Lepurima. Prijetio je svakom onome tko nije prihvaćao velikosrpsku ideju. U tome mu je pomagao BANIĆ VUJO, pok. Laze, star 35 - 40 godina iz Lepura. Oni su zlostavljali njihovog sina i proglašavali ga izdajnikom govoreći da mu je pobijedio HDZ i da radi toga ne prihvaća četničke ideje. Njihov sin je BANIĆ VESELJKO i bio je zaposlen kod GP ''radnik'' u Zadru. On je pobjrgao sa obitelji u Srbiju ali se želi vratiti u Republiku Hrvatsku i tu ostati živjeti. Bogdan i Vujko su bili u bliskoj vezi sa četnicima iz Kožlovca OBRADOM BALJKOM pok. Stevana i ROKVIĆ JOVANOM lugarom i drugima.

 

xxxxxxxxxxxxxx je vidio na svoje oči kad je BANIĆ BOGDAN zapalio kuću KARDUM MARKA iz Lepura zvanog ''Gumar'' i kaže da je to bilo 1992. godine u vljači. U toj kući je bila suha djetalina.

 

Također su ga xxxxxxxxxxxxxxxx više puta vidjeli kako sa traktorom i teretnim autom iz kuće prognanih Hrvata dovozi namještaje tehničku robu, stolariju i građevinski materijal, te osobne automobile.

 

Njegovi sinovi su za vrijeme rata napravili kuću u Beogradu najvjerojatnije od profita do koga su došli pljačkajući.

Za vrijeme rata njegovi sinovi NOVICA i MOMIR su bili u Lepurima od kuda su odlazili na zadatke u neprijateljskim postrojbama. Početkom barikada obojica su se obukla u Martićevu miliciju, a treći njegov sin Jovo je bio policajac u Zadru ili Splitu i početkom rata je otišao u Beograd.

 

BANIĆ BOGDAN je sebi uzeo za pravo da preko oranica prognanih Hrvata u tijeku rata sa bagerom napravio kraći put do glavne ceste do zaseoka Banići, čime je prognanim Hrvatima počinio ogromnu materijalnu štetu.

 

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx tvrde da su se kod Bogdana svakodnevno okupljali četnici pekli janjce, častili se i pjevali. Banić Bogdan je također ponekad bio uniformiran, a od oružja je imao pušku i puškomitraljez.

 

Bogdan je imao brata Danu, aktivno vojno lice u JNA po činu je major i tijekom rata je u uniformi često navraćao kod Bogdana.

 

Odmah početkom rata je prognan Hrvatski narod iz Lepura kod Bogdana je dolazila neprijateljska vojska, a on ih je vodio i sa njima pilao bajame i druge voćke kao i šumu prognanih Hrvata.

 

Hrvaticu xxxxxxxxxxxxxxxxxx iz Lepura progonio je iz njene obiteljske kuće govoreći joj da više za Hrvate u Lepurima nema mjesta, čak je pucao da je zastraši i progna. Ona je osoba došla žaliti se kod xxxxxxxxxxxxxxxxx. Tražila je od njihovog sina xxxxxxxxxxxxx da je odvede u Lisučić, jer ako ostane tu da će je Bogdan ubiti, što je njihov sin i učinio, a to je bilo krajem 1991. godine.

 

NAPOMENA : Prilikom vršenja očevida kod kuće Banić Bogdana policajac xxxxxxxxxxxxxxxxx iza Bogdanove kuće je prepoznao svoje vlastito auto ''Zastava 128'' koja mu je otuđena prilikom okupacije mjesta Nadin o čemu će Odžaković dostaviti Odžaković dostaviti izvješće povodom ovog isti nisu imali što drugo izjaviti.

 

 

ZABILJEŠKU SASTAVIO

 xxxxxxxxxxxxxxx


 

Zapisnik o ispitivanju okrivljenika

 

Ispitivanje se vrši po čl. 147. ZKP-a                          Od 12. rujna 1995.

 

 

Sastavljen kod     ŽUPANISKOG   suda u     ZADRU

 

Prisutni od suda                                                          Krivični predmet protiv okrivljenika

Sudac :  LADISLAV JUDNIČ                                                BOGDAN BANIĆ

 

Zapisničar :  DRAGICA PEIĆ                        zbog krivičnog dijela iz čl. 120. st. 1. OKZ

 

Početak u 14,45 sati.

 

Na postavljena pitanja okrivljenik daje slijedeće osobne podatke :

 

1. Porodično i rođeno ime, nadimak   BOGDAN BANOĆ zv. ''Bore''

 

2. Porodično i rođeno ime roditelja

i djevojačko porodično ime majke:   pok. Ljubana i majke Mileve rođene Ivanošević

 

3. Mjesto prebivališta ili boravišta

ulica, kućni broj :                             Lepuri, općina Benkovac

 

4. Dan, mjesec, godina i mjesto rođenja

narodnost i državljanstvo :     10. listopada 1937. u Lepurima, Srbina, drž. RH

 

5. Zanimanje, položaj u zanimanju,

gdje je zaposlen :  radnik bez zaposlenja

 

6. Obiteljske prilike (bračno stanje, broj   oženjen sa suprugom Marijom rođ. Uzelac otac

i starost djece) :                                        tri sina stara 34, 32 i 29 god.

 

7.Dali je pismen i kakve je

škole završio :    4. razreda osnovne škole

 

8. Imovinske prilike i kakvu

imovinu posjeduje  : kuću i zemlju u Lepurima

 

9. Gdje i kada je služio vojsku, čin

i gdje se vodi u vojnoj evidenciji : da u Bitoli u Makedoniji ž

10. Dali je odlikovan :  ne

11. Da li je kad i zašto osuđivan :    ne

12. Da li je gdje i kada kaznu izdržao :

13. Da li se protiv njega vodi postupak za koje drugo kriv. djelo : ne

14. Ako je maloljetan, tko mu je zakonski zastupnik

 

Nakon što je okrivljeniku saopćeno za što se okrivljuje poučen je da može imati branitelja tijekom cijelog krivičnog postupka. Upitan što ima da navede u svoju obranu, iskazuje :

 

 

Zapisnik o ispitivanju okrivljenog

 

 

BOGDAN BANIĆ     (prezime i ime)

 

sastavljen dana    18.09.1995.

 

u     Županijskom          sudu u                                   Zadru

 

 

Prisutni od suda :                                                        krivični predmet protiv :

 

Istražni sudac : Antun Klišmanić                                           BOGDAN BANIĆ

Zapisničar : Stanka Grginović               zbog krivičnog djela iz čl. 120. st. 1. OKZ

 

Ranije ispitivanje okrivljenog na listu broj 16

 

Početak u 12,30 sati

 

ODO      tužilac      Mate Dorčić

(ako je tužilac izostao, treba navesti da li je uredno obaviješten, odnosno zašto nije obaviješten )

 

branilac  : Gordan Nižić

 

Okrivljeni je nakon toga poučen da nije dužen iznositi svoju obranu niti odgovarati na postavljena pitanja.

Upitan što ima navesti u svoju obranu odgovara :

 

Nakon što mu je predočen zahtjev za provedbu istrage Okružnog D. O. Zadar br. K - T60/95. od 14. rujna 1995. godine, i koji osnovi sumnja stoje protiv njega te se podučava da nije dužan dati obranu niti odgovarati na nju, te je razumio što mu se stavlja na teret te da če dati obranu i odgovoriti na postavljena pitanja i to u prisutnosti branitelja Gordana Nižića odvjetnika iz Zadara.

 

Ja nisam bio u vojsci niti u pričuvnom sastavu tzv. JA kako me se tereti. Mene su zvali, znam da sam dobio poziv i otišao sam u Benkovac se javiti u kasarnu tamo sam bio dva dana pa su mi rekli nakon dva dana da se javim komandi u Buliću. Kada sam se javio ovima u Buliću, oni su me poslali kući rekavši da su moje godište pustili. Kroz ovo vrijeme ja nisam dobio niti uniformu a niti nikakvo naoružanje. Ja sam u to vrijeme imao i staru majku oko 85 godina pa sam morao čuvati nju, čuvao sam ovce. Inače živio sam sa svojom majkom Milevom za koju ne znam gdje je i sa mojom ženom Marijom, ne znam niti gdje mi je žena. Ja imam i tri sina, jedan mi živi u Beogradu još od prije rata, Novica je bio vozač u Autotrasportu Zadar dok je najmlađi sin Momir bio u Srpskoj vojsci Krajinskoj tzv. Krajine. Meni je moj sin Momir negdje 1993. godine, negdje možda u 10. mjesecu donio pušku, donio mi je streljivo negdje oko 30 kom. i dvije bombe. Ja sam mu rekao da mi to ne treba jer ja imam moju vlastitu pušku za koju imam odobrenje koju imam oko 25 godina, a sin mi je tada rekao neka se nađe. Ja sam tu pušku odmah stavio u jedan prostor u zidu mog dvorišta, suhozid. Stavio sam pušku u jedan prostor, a onda postavio kamen ispred puške da se ne vidi, na isto mjesto ja sam spremio i streljivo i bombe, i više ja to nisam dirao sve dok policija nije našla. Meni ta puška i bombe nisu trebale, ja sam ih mogao vratiti, a zašto nisam ne znam, vjerojatno zato što mi je sin odmah otišao.

 

Kada vi mene sada pitate da li sam ja pucao po Hrvatskim kućama, pa tako i po kući Milke Mijić koju ja inače poznajem, mogu reći da ja to nisam učinio. Nikad ja nisam ničije kuće palio kako me se tereti, niti sam ubio ikome stoku. Nikad ja nisam nijedno drvo vl. Hrvata posjekao. Ja poznajem Branka Jurića, ali nemam pojma o tome da je netko njemu ubio tri svinje i konja, ja to nisam učinio. Poznam Marka Karduma, kai i Ivicu Trokota i i nije točno da bih ja njemu ubio konje. Isto tako nije istina da bih ja Marku Kardumu zv. ''Gumar'' zapalio kuću, kao i što nije točno da bih ja iz ičije kuće uzimao bilo kakve stvari, a sve to da bi protjerao Hrvate iz Lepura. Kada me pitate za auto Tomislava Odžakovića, ja mogu reći da je meni moj sin Momir negdje možda 1993. godine, ali ja nisam siguran, dovezao to auto, rekavši pri tome da ga je kupio od nekog Subašića iz Zadra. Ne znam da li je rekao ime od toga Subašića. Prema tome ništa od onoga što mi se stavlja na teret nije istina.

 

U Zapovjedništvu u Lepurima, radilo se o uniformiranim osobama iz Krajinske vojske bili su NIKOLA BANIĆ pok. Ananija, rođenog negdje oko 1945. godine, te MIRKO BANIĆ pok. Miloša rođenog oko 1960. godine. Ja sam se s njima javio i u Lepurima kada su oni došli, a javio sam se po njihovom pozivu. Krivo smo se razumjeli Nikola i Mirko Banić su bili obični vojnici a u zapovjedništvu je bio MILIVOJ MAČAK iz Ostrovice star oko 30 godina. Ja sam se vratio tome Mačku, nakon što sam dobio poziv, pa mi je Mačak rekao da idem čuvati ovce te da čekam novi poziv.

 

Ja nisam bio u zapovjedništvu u smislu da bih ja radio s njima, a to je bilo blizu moje kuće, pa su ljudi iz zapovjedništva dolazili kod mene kući tu bi se nešto popilo i pojelo. Nikad se iz moje kuće nije pucalo, izuzev kad mi je sin Novica dobio sina i to možda otprilike mjesec ili mjesec i pol dana osim tog slučaja iz moje kuće nije bilo pucanj, a ni tada se nije pucalo po Hrvatskim kućama.

 

Ja znam gdje je oranica Jurkuša i preko te oranice je vojska napravila put pri zapovjedništvu za Buliće. Ja nisam imao pojma da se put radio i nisam učestvovao pri njegovoj radnji. Inače postoji cesta koja povezuje mjesta Lepure i Buliće, a zašto je vojska pravila takovu cestu preko Jurkuša ja to ne znam.

 

Meni je žena Srpkinja i ja sam s njom ostao u dobrim odnosima. Ja mojoj supruzi nisam nikada prijetio da ću je ubiti jer nemam zašto. Kada me pitate kakav je stav moja supruga imala prema Hrvatima koji su tjerani, ja mogu reći da je imala kakav i ja, svima je bilo žao da se Hrvate tjera, a kad me pitate tko je Hrvate tjerao ne znam, navodno je neki vojnik prijetio.

 

Ja imam traktor , teretno vozilo nikad nisam imao. Još jedanput mogu ponoviti da nikada nikome, pa tako ni Marku Kardumu zv. Gumar nisam zapalio kuću te nisam niti iz jedne kuće iznosio stvari.

 

U subotu, 5. kolovoza 1995. godine, ja sam otišao čuvati ovce, vidio sam da u Brgudu nema ljudi, susreo sam jednog čobana iz Kolarine pa mi je on rekao da ljudi bježe i on je tjerao ovce nije mi rekao zašto bježi, pa sam onda i ja išao bježati. Mene je u nedjelju 6. kolovoza 1995. godine u selu Pađane, ili pak neko drugo mjesto je ne znam našla vojna policija Hrvatska i odvela me u Knin. Ona moja lovačka puška je ostala kući kod kreveta, i nisam je nosio ove subote kad sam išao čuvati ovce. Meni je žena ostala kući kad sam ja one subote iša čuvati ovce, gdje je danas ne znam.

 

Drugo nemam što izjaviti.

 

Zapisnik neću čitati jer sam slušao diktat.

 

Dovršeno u 13,51 sati.

 

 

ZAPISNIČAR                                     OKRIVLJENIK                                   ISTRAŽNI SUDAC

 


 

 

ZAPISNIK O SASLUŠANJU SVJEDOKA

 

xxxxxxxxxxxxx   (prezime i ime)

 

Sastavljen dana   26.09.  1995. godine

 

U                     Županijskom               sudu u                         Zadru

Prisutni od suda :                                                                    Krivični predmet protiv

 

Istražni sudac : Antun Klišmanić                                           BANIĆ BOGDAN

 

Zapisničar : Stanaka Grignović                                 zbog krivičnog djela iz članka

120. st. 1.    KZ-a

 

Početak u 9,00   sati

 

Utvrđuje se da su pristupili :

 

ODO    Tužitelj  nitko

Okrivljenik

Branitelj Gordan Nižić

Oštećenik

Tumač

(ako je koji od njih izostao, da li je uredno obaviješten odnosno, zašto nije obaviješten)

Prije saslušanja svjedok je opomenut da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti. Upozoren je na posljedice lažnog iskaza, i da nije dužan odgovoriti na pitanja na koja bi odgovorom izložio sebe ili bliskog suradnika teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili krivičnom gonjenju.

 

Nakon toga svjedok daje slijedeće osobne podatke

 

Ime i prezime, ime oca :  xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

Zanimanje i boravište :    

Mjesto rođenja

i godina starosti : 

Odnos s okrivljenim

i oštećenim :     nesrodan

 

Svjedok je upozoren u smislu članka 238. ZKP-a mora svjedočiti pa izjavljuje :

 

Svjedok se upozorava na dužnost kazivanja istine po čl. 221. st. 2. i 219. ZKP pa izjavljuje :

 

Svjedok je nakon toga pozvan da iznese sve što mu je o predmetu poznato, pa iskazuje :

 

Ja sam iz Lepura otišao 29. kolovoza 1991. godine, vratio sam se 5. kolovoza 1995. godine, kao hrvatski vojnik tijekom operacije Oluja.

 

Ja sam poznavao Bogdana Banića on je bio moj mještanin, živio je u jedno od 10-tak kuća koji su vlasnici bili Srbi, u zaseoku Banići, dok je preostalih 50- tak kuća u selu Lepuri bilo vlasništvo Hrvata. Odmah kada su 1991. godine postavljene barikade, Banić Bogdan je prestao s nama kontaktirati Hrvatima u ostalom kao i svi drugi Srbi iz tog zaseoka. Njegov sin Jovica radio je u Policiji u Zadru, a sa početkom balvana je otišao u Martićevu miliciju, kao i njegov drugi sin Novica. Za Banića se pričalo u selu da u svojoj kući ima vezu, sa kojom dojavljuje Miliciji u Benkovcu, pa je tako jedne zgode odmah nakon odlaska iz Lepura a po dolasku u Benkovac uhićen policajac Marko Mijić. Pričalo se također za okr. Banića da ima automatsku pušku, da su ga vidjeli pastiri dok je čuvao ovce. Ja osobno sam vidio da Bogdana Banića njegovi sinovi voze sa autom kada je odlazio čuvati stražu na tim njegovim barikadama. Ja tih zgoda nisam vidio nisam viđao da on nosi oružje, a zaključio sam da ide čuvati straže na barikadama jer je odlazio uvečer, a vraćao se ujutro. Ja sam to vidio jer sam ja u to vrijeme straže u selu za našu stranu. Isto tako znam da su Srbi imali ukopane položaje na oko 700 m od nas i okr. Banić je odlazio na te ukopane položaje.

 

To je ono što sam ja vidio za vrijeme dok sam bio u selu.

 

Nakon povratka 05, 08. 1995. godine, čišćen je teren u Lepurima od strane vojnika, i ja sasvim pouzdano znam da je naša vojska iz njegove kuće uzela lovačku pušku, poluautomatsku pušku i više bombi. Ja međutim ne znam o kojima se našim vojnicima radilo koji su pronašli oružje, međutim to znam jer sam ja to oružje vidio svojim očima, bio sam u njegovoj kući. Ne mogu se sjetiti koji su to vojnici sa mnom bili jer sam bio uzbuđen zbog ponovnog dolaska u moje rodno mjesto. Jedan mjesec dana kasnije ja se ne mogu sjetiti datuma, mislim da je bio 05. rujan 1995. godine ja sam u Bogdanovoj kući našao u jednom udubljenom zidu u kući u kojoj on drži sijeno, našao jednu poluautomatsku pušku, 4 bombe, jednu ručnu protutenkovsku minu. To oružje bilo je spremljeno u zid koji je inače zid u kamenu i ima jednu rupu, naime, druga kamenja u tom zidu su obljepljena sa gnjilom, a samo ovaj malo veći kamen je bio slobodan i utisnut u zid. Kada se taj kamen izvadi onda sam vidio spremište i u njemu ovo oružje, s tim što mogu reći, da je puška bila podmazana. Puška je bila nauljena svježe, ja to kao vojnik znam, iako se ne čisti bar dva puta tjedno, onda ona brzo korozira, a posebno poluautomatske puške. Da je ta puška po mom mišljenju u ovu rupu stavljena 1993. godine, ona bi sasvim korozirala. Puška bi ostala sačuvana da je bila konzervirana sa masti, što međutim ovdje bio slučaj. U njegovoj sobi, a zaključujem da se radi upravo o njegovoj sobi, jer sam našao odjeću od ''sigurnosti'' a on je prije rata u Sigurnosti bio zaposlen, i našao sam 4 ručne bombe.

 

Isto tako u njegovoj kući koja je izgorena 20.09.1995. godine našao sam i izgoren mitraljez i odnio ga svojoj kući, tako izgoren je još kod mene.

 

Ja sam kod obilaska njegove kuće prepoznao i moj banak za sjedenje. Isto tako znam da smo u njegovoj kući našli bačvu od 500 litara i jedan izgoreni mlin za kukuruze sve vlasništvo Marka Mijića. Isto tako znam da je policajac Odžaković u dvorištu kuće Banićeve našao svoje auto. Isto tako znam da su nađeni neki mlinovi i njihovi motori vlasništvo Tadije Lepura u kući Banićevoj. Meni su još o ponašanju Bogdana tijekom 1991. do 1995. godine, pričali xxxxxxxxxxxxxxx, koji su cijelo vrijeme ostali u Lepurima, a oni nisu mogli danas doći na sud jer se radi o starijim osobama i nisu imali nikakvog prijevoznog sredstva.

 

Drugo nemam što izjaviti.

Zapisnik neću čitati jer sam slušao diktat.

Dovršeno u 9,35. sati.

 

ZAPISNIČAR                                     SVJEDOK                               ISTRAŽNI SUDAC

 


 

 

ZAPISNIK O SASLUŠANJU SVJEDOKA

 

 

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx        (prezime i ime)

 

Sastavljen dana     28.09.   1995. godine

 

U             Županijskom            sudu u                  Zadru

Prisutni od suda                                                                      Krivična prijava protiv

 

Istražni sudac Antun Klišmanić                                             BANIĆ BOGDAN

Zapisničar : Stanka Grginović                       zbog krivičnog djela iz članka

120. st. 1.

 

Početak u 13,30 sati

 

(ako je koji od njih izostao, da li je uredno obaviješten odnosno, zašto nije obaviješten)

Prije saslušanja svjedok je opomenut da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti. Upozoren je na posljedice davanja lažnog iskaza, i da nije dužan odgovoriti na pitanja na koja bi odgovorom izložio sebe ili bliskog suradnika teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili krivičnom gonjenju.

 

Nakon toga svjedok daje slijedeće osobne podatke :

 

Ime i prezime, ime oca :    xxxxxxxxxxxxxxxxxx

Zanimanje i boravište :    

Mjesto rođenja

I godina starosti :   

Odnos s okrivljenim

I oštećenim :   nesrodan

 

Svjedok je je upozoren da u smislu članka 238. ZKP-a mora svjedočiti pa izjavljuje :

 

Svjedok se upozorava na dužnost kazivanja istine po čl. 221. st. 2. i 219. ZKP pa izjavljuje :

 

Svjedok je nakon toga pozvan da iznese sve što mu je o predmetu poznato, pa iskazuje:

 

Ja sam cijeli rat proveo u mojoj kući u Lepurima zajedno sa mojom suprugom xxxxxxxxxxxx. Ja poznajem okr. Bogdana Banića, i njegova kuća je daleko od moje 25 m i kroz cijelo vrijeme ja sam njega viđao. Kroz to vrijeme ja sam vidio da Bogdana ima mitraljez i pušku, a imao je i radio stanicu. On je tamo bio kod vojske glavni, vojska je uvijek bila kod njega u njegovoj kući. I vojska je radila kako je on kazao.

 

Ja znam da je Bogdan zapalio kuću Kardum Marka, ta kuća je bila puna djetaline. Ja sam to vidio jer sam bio kod ovaca i udaljen od kuće Marka Kardum oko 100 m. Vidio sam da Bogdan dolazi sam do te kuće, nikoga s njim nije bilo, a onda nakon toga sam vidio da iz te Kardumove kuće ide dim. Nakon toga kuća je cijela izgorjela. Vidio sam isto tako da je jedne zgode ubio 4 konja od Marka Karduma, dok je petog konja odvezao svojoj kući. Ti konji su bili ispod ceste, i on je došao s puškom i iz puške ih je ubio. Meni je supruga Hrvatica, i meni Bogdan uvijek govorio da smo mi svi ustaše i da je moj sin ustaša. Zbog toga smo ja i supruga pratili što Bogdan radi, pa tako znam da je jedne zgode ubio tri prasca od Branka Jurića. Taj Branko Jurić je inače rođak od moje supruge i moja supruga je te prasce hranila za Jurića, prasci su bili u Jurićevoj kući.

 

Bogdan Banić ima tri sina Jovicu, Novicu i Momira. Kroz ovaj rat ja sam vidio da oni svi voze osobna vozila, a imali su i teretne automobile, a prije rata znam da ih nisu imali. Znam da su prodali osobnih automobila. Također sam viđao kod njih i jedan traktor, koji isto tako prije rata imali. Zapravo oni su prije rata imali jedan traktor, a sada kad je rat počeo osim onog svog od nekud su doveli još jedan. Viđao sam Bogdana da pila bajame, a isto tako znam da je napravio oko 500 m puta od ceste do kuće gdje je bila vojska - komanda, i taj put je išao ravno kroz njive vlasništvo Hrvata. Inače od ceste do kuće te komande je bio i ranije starinski put.

 

Kad mi predočavate obranu okr. Banića kada kaže da nije zapalio kuću Marku Kardumu, ja mogu reći ovo što sam vam sada rekao, a istina je i to da je iz tuđih kuća odvozio stvari, to sam ja vidio na svoje oči. Znam da je u Beogradu napravio kuću, a iz kuća koje je opljačkao u Beograd je nosio vrat, prozore i sve što je trebalo.

 

Inače ja sam njega tijekom rata viđao u uniformi, a viđao sam ga i u civilu. Najviše je bio u uniformi i to šarenoj.

 

Znam da je klao stoke zajedno sa sinovima, da je vozio meso te zaklane stoke.

 

Drugo nemam što izjaviti.

 

Zapisnik neću čitati jer sam slušao diktat.

 

Dovršeno u 13,35 sati.

 

 

ZAPISNIČAR                                     SVJEDOK                               ISTRAŽNI SUDAC

 


 

ZAPISNIK O SASLUŠANJU SVJEDOKA

 

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxx      (prezime i ime)

 

Sastavljen dana    28.09.1995.    godine

 

U               Županijskom                     sudu u                         Zadru

 

Prisutni od suda :                                                        krivični predmet protiv

Istražni sudac : Antun Klišmanić                                           BOGDAN BANIĆ

 

Zapisničar : Stanka Grginović                                   zbog krivičnog djela iz članka

120. st. 1.   KZ-a

 

Početak u 13,45  sati

 

(ako je koji od njih izostao, da li je uredno obaviješten odnosno, zašto nije obaviješten)

Prije saslušanja svjedok je opomenut da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti. Upozoren je na posljedice davanja lažnog iskaza, i da nije dužan odgovoriti na pitanja na koja bi odgovorom izložio sebe ili bliskog suradnika teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili krivičnom gonjenju.

 

Nakon toga svjedok daje sljedeće osobne podatke :

 

Ime i prezime, ime oca :  xxxxxxxxxxxxxxxxxx

Zanimanje i boravište :  

Mjesto rođenja

i godina starosti : 

Odnos s okrivljenim

I oštećenim :   nesrodan

 

Svjedok je upozoren da u smislu članka 238. ZKP-a mora svjedočiti pa izjavljuje :

 

Svjedokinja se upozorava na dužnost kazivanja istine po čl. 221. st. 2. i 219. ZKP pa izjavljuje :

 

Svjedok je nakon toga pozvan da iznese sve što mu je o predmetu poznato, pa iskazuje :

 

Ja sam tijekom cijelog rata bila u mojoj kući u Lepurima sa svojim suprugom xxxxxxxxxxxxxx. Okr. Bogdan Banić ima kuću od mene udaljenosti oko xxxx m i bio mi je vajk pred očima. Vidjela sam ga da nosi uniformu, a bio je koji put i u civilu, međutim puška mu je uvijek bila na ramenu. Kada me pitate onda mogu reći da ne znam dali je imao neko drugo oružje.

 

Jedne zgode bila sam kod ovaca zajedno sa svojim suprugom, bila sam udaljena od Gumarove kuće oko 20 m i onda sam vidjela da dolazi okr. Banić Bore, bio je sam i nakon toga sam vidjela da je ta kuća počela gorjeti. Sjećam se da sam ja za moga rođaka Branka Jurića hranila tri prasca, i ti prasci su bili u Jurićevoj kući. Kako je meni Bogdan bio sumnjiv ja sam njega jedne zgode pratila kuda ide, i vidjela sam da je došao na svinjac Branka Jurića i iz puške ubio tri prasca. Dva od ta tri ta prasca su se nakon što ih je Bore pogodio izvukli iz tog svinjca i pobjegli negdje 20 - tak m pa su onda pokrepali i usmrdili se, onaj treći prasac je ostao u svinjcu i usmrdio se. Banić ta tri prasca nije odnio ubio ih je samo da ih više nema. Vidjela sam isto tako da je ubio i 4 konja vl. Marka Karduma zv. ''Gumar'' ti konji su bili ispod ceste i ubio ih je iz puške, a petoga konja je odnio svojoj kući i radio s njim.

 

Znam da je Bogdan Banić sa svoja tri sina iznosio iz praznih kuća sve što se moglo odnijeti. Vidjela sam da u kući ima auta, ja ih nisam niti brojila, i ta auta je prodavao. Kada me pitate kako znam da je ta auta krao, i kada mi kažete da ih je mogao kupiti, onda ja to mogu reći da to nije istina, gdje će on kupiti te aute i tko je onda prodavao te aute. Sinovi su mu ''skakali" po pustim selima, i vidjela sam i nisam slijepa, prolazili su pokraj avlije i da nose razne stvari svojoj kući. Isto tako znam da je vodio vojsku, on je izašao ispred njih pa su oni pilali bajame  po selu, htio je da nema ničega, prodavao je sve što je ukrao, bila je sila i zakon. Isto tako vidjela sam da je od kuće Mijića gdje je bilo zapovjedništvo pa do ceste sa bagerom posika bajame i napravio put. On je naručio taj bager i išao je ispred njega, a kasnije je peko janjce i častio one koji su bili na bageru zbog obavljenog posla. Inače od ceste pa do tih kuća je postojao stari, tavurani put.

 

Nakon što vi meni predočavate obranu okr. Banića, gdje on kaže da nije istina da on ne bi krao iz tuđih kuća, pilao bajame ubijao stoku i probijao put, ja onda mogu reći da sam ja spremna njemu to reći u lice da je to sve istina što sam ja sada rekla i reći ću mu kad ga vidim.

 

Drugo nema što izjaviti.

 

Zapisnik neću čitati jer sam slušala diktat.

 

 

ZAPINIČAR                                       SVJEDOK                                           ISTRAŽNI SUDAC

 

 

Konstatira se da je svjedokinja svojom desnom rukom kažiprstom stavila svoj potpis.

 

 


 

REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U ZADRU                                                                      K. 47/95

 

 

 

 

P R E S U D A

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE !

 

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Dubravka Krpine, kao predsjednika vijeća, Milivoja Lasana, kao člana vijeća, te sudaca porotnika Anđela Pestića, Roka Kambera i Roka Bralića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Ljiljane Gulan, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. Bogdana Banića, zbog krivičnog djela iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, povodom optužnice Okružnog državnog odvjetništva u Zadru, broj KT - 63/95 od 11. listopada 1995. godine, nakon održane glavne javne rasprave dana 25. i 31. listopada 1995. g. i dana 6. studenog 1995. godine u prisutnosti optuženika i njegovog branitelja Gordana Nižića, odvjetnika iz Zadra, te zamjenika Okružnog državnog odvjetnika iz Zadra, te zamjenika Okružnog državnog odvjetnika Mate Dorčića, dana 6. studenog 1995. godine,

 

 

P r e s u d i o     j e

Optuženik :

 

BANIĆ BOGDAN zv. ''Bore'' sin pok. Ljubana i majke Mileve, rođene Ivanišević, rođen 10. listopada 1937. godine u Lepurima, općina Benkovac, gdje je i nastanjen, radnik, nezaposlen, oženjen, otac troje punoljetne djece, sa završenih četiri razreda osnovne škole, vlasnik obiteljske kuće u Lepurima, osuđivan, u pritvoru od 11. rujna 1995. godine pa nadalje,

 

 

 

K r i v     j e

 

 

Što je od kolovoza 1991. do početka kolovoza 1995. godine u Lepurima, koji su pretežno nastanjeni Hrvatima, tijekom oružanog sukoba između bivše tzv. JA i srpskih paravojnih postrojbi, na jednoj strani i oružanih snaga Republike Hrvatske, u službi paravojnih odmetničkih postrojbi, naoružan, zajedno sa drugim neidentificiranim osobama istih formacija, provodeći velikosrpsku ideju vojnog osvajanja i izdvajanja dijela teritorija Hrvatske, protivno čl. 146. i čl. 147. Konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, prihvaćene u Ženevi 1949. godine, kao i protivno čl. 4. toč. 2.d i 2.g Dopunskog protokola uz tu konvenciju o zaštiti žrtava ne međunarodnih oružanih sukoba, u cilju da hrvatsko pučanstvo natjera da napusti svoje domove i područje tzv. RSK, tako da su protjerani gotovo svi Hrvati s tog područja, a također da Hrvatima onemogući svaki povratak, vršio brutalno zastrašivanje Hrvata, pucao iz vatrenog oružja, pa je tako zapalio i gospodarsku zgradu Marka Karduma, ubio tri svinje Branka Jurića, po jednog konja Marka Karduma, Jandrije Karduma, Ivice Troskota i Branka Jurrića i uzeo konja Stipe Pavlovića kojega je zadržao za sebe, pilao bajame Hrvata i odvozio drva, te je iz više kuća traktorom i teretnim vozilom - zajedno sa svojim sinovima - iz Lepura i Lišana odvozio namještaj, prozore, vrata, tehničku robu i građevinski materijal, pa je tako iz kuće Valtera Jurića uzeo banak za sjedenje, iz kuće Marka Mijića bačvu od 500 l i električni mlin za grožđe, a iz kuće Tadije Lepura mlinove s motorima.

 

Dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanih sukoba, prema civilnom stanovništvu primjenjivao mjere zastrašivanja i terore, sudjelovao u pljački imovine i samovoljnom uništavanju i prisvajanju imovine tog stanovništva u velikim razmjerima što nije opravdano vojnim potrebama,

 

Čime je počinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava - ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH,

 

Pa se opt. BOGDAN BANIĆ po čl. 120. st. 1. OKZ RH

 

O s u đ u j e

 

Na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina.

 

Po čl. 45. OKZ RH vrijeme provedeno u pritvoru od 11. rujna 1995. godine pa nadalje optuženiku se uračunava kazna zatvora.

 

Temeljem čl. 90. ZKP dužan je optuženik naknaditi trošak zastupanja branitelja po službenoj dužnosti u iznosu od 1.600,00 (tisuću i šesto) kuna, dok se u ostalom dijelu oslobađa dužnosti i naknade troškova postupka.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Obrazloženje

 

 

Okružno državno odvjetništvo u Zadru optužnicom broj KT-63/95 od 11. listopada 1995.godine optužilo je pred ovim sudom Bogdana Banića, zbog krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava - ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl.120.st.1. OKZ RH. Na glavnoj raspravi zastupnik javne optužbe, uz manje korekcije u činjeničnom opisu djela, ostao je kod optužnice i predložio je da sud optuženika proglasi krivično odgovornim za navedeno djelo i osudi po zakonu.

Ispitan u istrazi i na glavnoj raspravi opt. Bogdan Banić porekao je da je počinio djelo koje mu se stavlja na teret, uporno ostajući kod svoje obrane da ne samo što nije počinio ono što mu se stavlja na teret, već da nije uvrijedio Hrvate, da ne daj bog da je to on učinio.

 

U istrazi je naveo da nije bio u vojsci, a ni u pričuvnom sastavu tzv. JA, da nije dobio uniformu, a ni naoružanje, da nije pucao po Hrvatskim kućama, nije ubio stoku Hrvata, a ni zapalio kuću Marka Karduma zv."Gumar", te da nije iznosio stvari iz kuća Hrvata i da "ništa od onoga što mu se stavlja na teret nije istina''. Iskazao je da su ga zvali, da je dobio poziv i otišao u Benkovac, javio se u kasarnu i bio tamo dva dana, te da mu je rečeno da se javi onima u Buliću. Kada se je javio da su ga poslali kući, da mu je rečeno da su njegovo godište pustili. U zapovjedništvo u Lepurima da se je javio i to po pozivu. Rečeno mu je da ode čuvati ovce i da čeka novi poziv. "Ja nisam bio pri zapovjedništvu u smislu da bih ja radio s njima, a to je bilo blizu moje kuće, pa su ljudi iz zapovjedništva dolazili kod mene kući, tu bi se nešto popilo i pojelo. Nikada se iz moje kuće nije pucalo, izuzev kada mi je sin Novica dobio sina i to možda otprilike mjesec ili mjesec i pol dana. Osim tog slučaja iz moje kuće nije bilo pucanja, a ni tada se nije pucalo po hrvatskim kućama", iskazao je optuženik. Dalje je naveo da on nije nikome, pa ni Marku Kardumu zv."Gumar", zapalio kuću i da ni iz jedne kuće nije iznosio stvari.

 

U odnosu na oružje koje je kod njega pronađeno optuženik je iskazao da mu je sin Momir negdje 1993.godine, možda u listopadu mjesecu, donio pušku, oko 30 komada streljiva i dvije bombe. Sinu da je rekao da mu to ne treba. Ovo zbog toga što ima vlastitu pušku oko 25 godina za koju ima odobrenje. " Ja sam tu pušku odmah stavio u jedan prostor u zidu, to je bio zid mog dvorišta, suhozid. Stavio sam pušku u jedan prostor, a onda postavio kamen ispred puške da se ne vidi. Na isto mjesto ja sam spremio i streljivo i bombe i više ja to nikada nisam dirao sve dok policija nije došla. Meni ta puška i bombe nisu trebale, ja sam ih odmah mogao vratiti, a zašto nisam ne znam, vjerojatno zato što mi je sin odmah otišao", iskazao je opt. Bogdan Banić.

 

Opisujući kakav je bio njegov stav prema Hrvatima optuženik je naveo da mu je bilo žao što se Hrvate tjera, a na pitanje tko ih je tjerao optuženik je iskazao da on to ne zna, da im je navodno neki vojnik prijetio (20-21).

 

Na glavnoj raspravi opt. Bogdan Banić ustrajao je u svojoj obrani iz istrage, navodeći da ništa nije učinio od onoga što mu se stavlja na teret. Tijekom ovog rata, do dana kada je uhićen, da je čitavo vrijeme bio u Lepurima i da se je bavio poljoprivredom i čuvao stoku. Na pitanje što se-je događalo u Lepurima opt. Banić iskazao je da se je zlo događalo, da je bilo pljačke i paljevine, da su paljene kuće Hrvata. To da nisu radili mještani Lepura, Srbi, već da su kuće palili došljaci. " Ja mislim da nisam ama baš ništa napravio na štetu Hrvata, ne daj bog da jesam", iskazao je optuženik. Optuženik je kategoričan u svojoj tvrdnji da nije ubio konje, svinje, zapalio kuću Marka Karduma, pucao po hrvatskim kućama, pilao drva Hrvata, išao na seosku stražu, zadužio uniformu i oružje i pucao iz vatrenog oružja.

 

Na pitanje što je onda radio optuženik je iskazao da Srbi u Lepurima, njih nekolicina, nisu bili u dobrim odnosima, pa da i nisu mogli čuvati stražu, da su čuvali, kako im je rečeno, svoje kuće.

U odnosu na oružje koje je pronađeno u njegovoj kući opt. Bogdan Banić iskazao je da je od ranije posjedovao lovačku pušku i da je tu pušku u pravilu nosio kada je napasao ovce. Negdje 1993.godine da mu je sin Momir donio pušku zv."Papovka",30 metaka i tri bombe. Kako to njemu nije trebalo da je pušku, bombe i streljivo stavio, zazidao, u jedan suhozid, da pušku nikada nije upotrijebio, da je nije podmazivao, a ni pucao iz nje. Puškomitraljez da nije posjedovao, a da ga je imao da bi ga bio stavio u istu rupu jer da je bilo mjesta da se u nju stavi i puškomitraljez. Automobil da je dovezao njegov sin, međutim da on ne zna na koji način je on došao do tog vozila, iz kuće Hrvata da nije uzimao bilo što, da nije primjetio da u kući ima predmete koji nisu njegovo vlasništvo, međutim da ne može reći da li su njegovi sinovi unijeli nešto u kuću što on nije registrirao. Njegovi sinovi da su imali neke motore i alat, međutim da ne zna da li su ti predmeti bili njihovi ili su ih oni donijeli u kuću.

 

Srpski došljaci, njih oko 30, da su prvobitno bili smješteni u Buliću, a zatim da su došli u Lepure. Ovi došljaci da su znali pomagati u radu, da su mu pomagali brati višnje i da im je zbog toga ispekao janjca. Inače, ova vojska u Lepurima da je pekla janjce, a janjce da su najviše kupovali od svjedoka Milivoja Banića. Znali su kupovati i od njega i još nekih mještana i peći ih, a od Milivoja Banića da su najviše kupovali zbog toga što je on imao veliko stado ovaca. Nikakve zadatke od srpske paravojne formacije da nije dobivao, pa ni izvršavao. "Nikakvim svojim činom ja nisam doprinio da Hrvati napuste Lepure, pa tako ni Stoja Čačić koja je posljednja otišla, Lepure napustila. Meni je osobno bilo žao što Hrvati napuštaju naše mjesto, jer nikada nije dobro kad netko mora otići iz rodnog mjesta", iskazao je opt. Banić.

 

Optuženik je dalje naveo da ima tri sina. Jedan sin da mu je bio u miliciji i to najprije u Splitu, zatim u Zadru, a potom u Benkovcu. Negdje 1990.godine da je otišao prema Beogradu. Drugi sin da mu je bio vozač u transportnom poduzeću i da je nešto prije akcije "Oluja" otišao prema Beogradu, Treći sin, najmlađi, da je bio u sastavu milicije Srpske Krajine. O njemu da ne zna ništa, da ne zna dali je živ i gdje se sada nalazi.

 

U dokaznom postupku sud je saslušao svjedoke i to Milivoja Banića (42-44), Milku Mijić (44), Tomislava Odžakovića (44-45), Maru Banić (51-53), Valtera Jurića (53-54), Stoju Čačić (56-57) i Marka Mijića (57), Pročitana je potvrda o oduzet im predmetima (4), pregledana je fotodokumentacija i izvršen je uvid u kaznene podatke za optuženika (25).

 

Ocjenom obrane opt. Bogdana Banića i ocjenom provedenih dokaza i kontrolirajući svaki dokaz ostalim dokazima sud je utvrdio činjenično stanje navedeno u izreci presude.

 

Opt. Banić poriče da je bilo što počinio, za što ga je sud pronašao odgovornim na osnovi iskaza saslušanih svjedoka, navodeći da ga svjedoci Milivoj i Mara Banić neosnovano i lažno terete zbog njihovih odnosa koji datiraju od pred oko 25 godina, a svjedoci, posebno supružnici Banić, kategorični su u svojim iskazima da je optuženik ubio konje i svinje, zapalio gospodarsku kuću Marka Karduma i da je odnosio stvari iz kuća koje su Hrvati napustili, predmete domaćinstva, tehničku robu i građevinski materijal, da je povremeno nosio vojničku uniformu, bio naoružan i u službi srpskih paravojnih formacija kojima je on, kako to kažu navedeni svjedoci, bio komandant, komandant sela.

 

Saslušan u istrazi svjedok Milivoj Banić iskazao je da pozna optuženika, da su njihove kuće udaljene oko 25 metara i da je on tijekom kritičnog razdoblja viđao optuženika. Optuženik da je imao mitraljez i pušku, da je imao i radio stanicu. On da je bio kod vojske glavni, vojska da je uvijek bila u njegovoj kući. Iskazao je da je optuženik zapalio kuću Marka Karduma koja je bila puna djeteline. Vidio da je optuženi jedne zgode ubio četiri konja Marka Karduma, a petog konja da je odveo svojoj kući. Konje da je ubio ispod ceste i to pucajući u njih iz puške. Optuženik da je ubio i tri svinje Branka Jurića koji je rođak njegove supruge. Vidio da je optuženika kako je iz tuđih kuća odvozio stvari, to da je vidio na svoje oči. Opt. Bogdan Banić da je u Beogradu sazidao kuću, a iz opljačkanih kuća da je u Beograd nosio vrata, prozore i sve što je trebalo. Tijekom ovog rata da je optuženika viđao u uniformi i to šarenoj, a viđao da ga je i u civilu. Njemu da je supruga Hrvatica, pa da mu je optuženik uvijek govorio da su oni svi ustaše i da mu je sin ustaša.(29).

 

Na glavnoj raspravi svjedok Banić iskazao je da je optuženik ubio tri konja Marka Karduma, jednog konja Branka Jurića i jednog Ivice Troskota, a da je ubio i tri prasca Branka Jurića. Optuženik da je zapalio kuću Marka Karduma koja je bila puna djeteline i sijena. Vidio da je kako je optuženik u autu i traktoru odvozio namještaj, prozore i vrata iz kuća Hrvata, a te stvari da je odvozio u Beograd, Vidio ga je 3 do 4 puta, pa i oko 20 puta, kada je odvozio namještaj i druge stvari iz napuštenih kuća, a koliko je on još toga odvezao  da on to ne zna.

 

Svjedok je dalje iskazao da je prije početka rata u Lepurima bio pretežno hrvatski živalj. U Lepurima da je bilo 8 srpskih domaćinstava, a hrvatskih od 60 do 70. Čim je rat počeo, kada su došli četnici, Hrvati da su počeli iseljavati iz Lepura. To iseljavanje da je kratko trajalo, a zadnja iz sela da je otišla Stoja Čačić, Hrvatica, a misli da je to bilo u 1992.godini. On da je rođen u Lepurima, da je Srbin, a supruga da mu je Hrvatica. Do početka rata da je bio u dobrim odnosima s optuženikom, da su oni razgovarali. Od 1992.godine Srbi iz Lepura da s njim više nisu razgovarali, da su ga smatrali ustašom, a opt. Bogdan Banić da je njegovom sinu govorio da ode u Zadar, da njemu nema mjesta u Lepurima jer da je on ustaša.

 

Opisujući ponašanje optuženika svjedok Milivoj Banić iskazao je da je u Lepurima bila srpska vojska, da je ona zaposjela dvije kuće, da su četnici često dolazili kod optuženika u njegovu kuću, gdje se je jelo i pilo i da je optuženik bio komandant sela. ,Optuženik da je nosio civilnu odjeću, a nekada da je bio u uniformi. Uniforma da je bila šarena. Bio je zadužen puškom i mitraljezom, a znao je nositi pušku kada bi išao s ovcama na ispašu. Puška da je bila vojnička. Optuženiku da je nakon akcije "Oluja" pronađeno dosta oružja, da mu je pronađen mitraljez i bombe.

 

Na pitanje da pojasni kako je to optuženik bio komandant sela svjedok je iskazao da je srpska vojska dolazila u kuću optuženika, da se tamo jelo i pilo i da je vojska radila onako kako bi to rekao optuženik. Vidio je da je optuženik pilao bajame Hrvata, to da su radili i njegovi sinovi, pa da su tako ispilali i bajame njegovog šurjaka.

 

Kada je svjedoku predočeno da je optuženik iskazao da je on s njim u svađi, da ova svađa datira od prije oko 25 godina, svjedok Banić iskazao je da to nije točno. On da se je bio svadio s ocem optuženika, a s optuženikom da se nije svađao. Njih dvojica da su kontaktirali sve do negdje 1992.godine, a nakon toga da ni jedan Srbin u Lepurima s njim nije razgovarao.(42-44).

 

Svjedokinja Mara Banić iskazala je da joj je optuženik uvijek bio pred očima. Vidjela ga je da nosi uniformu, ponekad da je bio u civilu, međutim puška da mu je uvijek bila na ramenu. Vidjela je kako je opt. Bogdan Banić zapalio kuću Marka Karduma i ubio tri prasca Branka Jurića. Isto tako da je vidjela kada je optuženik ubio četiri. konja Marka Karduma iz puške, a petog konj da je odveo svojoj kući i da je s njim radio. Opt. Banić da je sa svoja tri sina iz praznih kuća odvozio predmete i razne stvar vozio svojoj kući. Kada je vojska pilala bajame po selu optuženi da je išao ispred njih (30).

 

Na glavnoj raspravi svjedokinja Mara Banić iskazala je da sa sigurnošću zna, da je optuženik iz puške ubio tri prasca Branka Jurića, to da je vidjela na svoje oči. Ubio da je četiri konja i to Marka Karduma, Jandrije Karduma, Ivice Troskota i Branka Jurića, a petog konja vlasništvo Stipe Pavlovića da je uzeo za sebe i da ga je koristio sve dok nije napustio Lepure. "Prvo je ubio ove konje, a potom je ubio svinje. Ja bih se zaklela na ovo što tvrdim jer sam ja svojim očima vidjela kako je ove konje i prasce ubio. Vidjela sam i kada je zapalio kuću i pojatu Marke Karduma" , iskazala je svjedokinja. Dalje je iskazala da su optuženik i njegovi sinovi iz napuštenih kuća u Lepurima i drugim mjestima uzimao i razne predmete i dovozili ih sebi. To da je vic la jer da suooni prolazili putem uz njezinu kuću. Tako da je op1 ženik dovezao veću količinu blokova, da je u kući imao čitavo sjedište.

 

Kada je svjedokinji predočeno da je u istrazi iskazala da je optuženik ubio konje Marka Kardum svjedokinja je iskazala da tako nešto nije izjavila. Naime, nitko da u selu i nije imao četiri konja, nitko da nije držao ni dva konja, pa da tako nešto nije mogla reći istražnom sucu.

 

Opisujući ponašanje optuženika u kritičnom razdoblju svjedokinja Mara Banić iskazala je da je optuženik čuvao stražu bio u komandi, da je spavao u kući Jure Karduma u kojoj su bili smješteni srpski vojnici. U tu kuću da je i odnio svoj krevet. U kući Kolundžića da je bila smještena komanda i da je tu optuženik čuvao stražu. Opt. Banić da je u toj vojsci bio glavni, da je bio prvi na čelu. Svjedokinja je iskazala da ona nije vidjela da je optuženik tjerao Hrvate, da je od njih tražio da na puste Lepure, međutim da samo zna da se nije valjalo onako siliti kao što se je silio optuženik.

 

Svjedokinja je dalje iskazala da je njezina porodica prije rata razgovarala ponekad s obitelji optuženika, a nekada da i nisu razgovarali (51-52).

 

Cijeneći iskaze navedenih svjedoka sud je prihvatio njihove iskaze objektivnim i samim time nije prihvatio obranu optuženika da ga svjedoci neosnovano terete, da mu se žele osvetiti zbog toga što su oni u sukobu, što međusobno ne govore i to zbog toga, kako to tvrdi optuženik, što je svjedok Milivoj Banić pred više godina udario njegovu suprugu.

 

Svjedok Milivoj Banić po nacionalnosti je Srbin, nakon akcije "Oluja" njemu je, kao i optuženiku, zapaljena kuća, pa da opt. Bogdan Banić nije počinio ono za što ga je sud pronašao odgovornim, svjedok nema motiva da optuženika lažno tereti. Suprotno obrani opt. Bogdana Banića sud je na temelju iskaza svjedoka Banića, supružnika, zaključio da samo zbog toga što je Mara Banić Hrvatica, da je njihova obitelj proglašena ustaškom i da je zbog toga optuženik svjedoku Baniću i njegovom sinu govorio da su Tuđmani.

 

Kako su iskazi svjedoka Milivoja i Mare Banić djelom potvrđeni iskazom svjedoka Valtera Jurića, a optuženik od sebe otklanja bilo kakvu odgovornost, sud je u cijelosti poklonio vjeru svjedocima Milivoju i Mari Banić i iz razloga koje će navesti u daljnjem obrazloženju presude.

Saslušan u istrazi svjedok Valter Jurić iskazao je da je opt. Bogdan Banić, kada su 1991.godine postavljene barikade, prestao kontaktirati s Hrvatima, kao i ostali Srbi u Lepurima. Osobno da je vidio kako sinovi optuženika njega voze autom kada je odlazio čuvati stražu na postavljenim barikadama i u jutro se vraćao kući. On da je to vidio, zato što je u to vrijeme čuvao stražu u selu na drugoj strani. ''Isto tako znam da su Srbi imali ukopane položaje oko 700 m od nas i opt. Banić je odlazio na te ukopane položaje. To je ono što sam ja vidio za vrijeme dok sam bio u selu", iskazao je svjedok Jurić.

 

Svjedok je dalje iskazao da je iz Lepura otišao 29. kolovoza 1991.godine i da se je u Lepure vratio 5. kolovoza 1995. godine kao Hrvatski vojnik nakon akcije "Oluja". Nakon povratka, 5. kolovoza 1995.godine, da je čišćen teren u Lepurima od strane hrvatske vojske i da pouzdano zna da je naša vojska iz kuće opt. Bogdana Banića uzela lovačku pušku, poluautomatsku pušku i više bombi, što da je on vidio svojim očima jer da je bio u kući optuženika. Mjesec dana nakon toga da je bio u kući opt. Banića i u jednom udubljenju u zidu, u kući u kojoj je držao sijeno, da je našao poluautomatsku pušku, 4 ručne bombe i jednu ručnu protutenkovsku minu. Puška da je bila svježe nauljena, podmazana. Da je puška bila stavljena 1993.godine, a da nije bila podmazivana da bi bila zarđala, da bi korozirala. U kući optuženika, koja je zapaljena 20. rujna 1995.godine, da je pronašao mitraljez koji je bio izgoren i da ga je odnio svojoj kući, tako da se još nalazi kod njega. "Ja sam kod obilaska njegove kuće prepoznao i moj banak za sjedenje "Isot",tako znam da smo u njegovoj kući našli bačvu od 500 litara i jedan izgoreni mlin za kukuruze sve vlasništvo Marka Mijića. Isto tako znam da je policajac Odžaković u dvorištu kuće Banićeve našao svoje auto. Isto tako znam da su nađeni neki mlinovi i njihovi motori vlasništvo Tadije Lepura u kući Banićevoj", iskazao je svjedok Valter Jurić (26-27).

 

Saslušan na glavnoj raspravi svjedok Valter Jurić iskazao je da je iseljavanje Hrvata iz Lepura počelo negdje u 5. mjesecu 1995.godine i do kraja 1991.godine da se je gro Hrvata iselio. Iz pričanja čuo je da je optuženik imao automatsku pušku i da su ga s puškom viđali kada bi vodio ovce na ispašu. Nakon što je 9. rujna 1995.godine u zidu kuće optuženika pronašao poluautomatsku pušku i bombe da je to dojavio policiji u Zadru i da je obavljen uviđaj, da je očevidom pronađeno oružje i bombe. Kada je treći puta došao u kuću opt. Bogdana Banića da je pronašao mitraljez koji je bio izgoren i da se on nalazi kod njega. "Ja sam u kući optuženika pronašao jedan svoj banak za sjedenje, a Marko Mijić, onaj policajac o kojem sam prethodno govorio, pronašao je u kući optuženika jednu bačvu i mlin za kukuruze, a u kući su nadjeni i neki motori za mlin koji su vlasništvo Tadije Lepura. Bilo je tu još nekih motora, a bio je i motor od automobila kojega je Tomislav Odžaković pronašao uz kuću optuženika", iskazao je svjedok Jurić.

 

Na pitanje opt. Bogdanu Baniću da li je u zidu kuće bilo više oružja od onoga što on navodi u svojoj obrani, nakon što mu je pokazana fotodokumentacija, optuženik je iskazao: "Ja se ne bih mogao toga sjetiti", ostajući kod svoje obrane da je svega imao tri bombe.

 

Svjedokinja Stoja Čačić iskazala je da je po narodnosti Hrvatica, da je živjela u Lepurima prije početka rata i da je ona posljednja napustila Lepure i to 10. prosinca 1992. godine. Prije nje i to 13. lipnja 1992.godine da su Lepure napustili dvoje Hrvata tako da je ona ostala sama. Kako se je bojala da nije živjela u svojoj kući. Jedno vrijeme da je živjela kod Matije Uzelac, Hrvatice, koja je udana za Srbina. Kada je Matija Uzelac umrla da je prešla živjeti kod Vajke Banić koja je Srpkinja. Ovoj da su prijetili zbog toga što je ona, svjedokinja, živjela kod nje, da su govorili da će joj minirati kuću. Nakon što je napustila Lepure da joj je kuća minirana i sve iz kuće odneseno. Dok je bila u Lepurima, prije nego je otišla, da je njoj prijetio jedan čovjek iz Kožlovca, međutim da ne zna kako se on zove. " Za čitavo to vrijeme, ostavši sama kao Hrvatica u Lepurima, ja sam se bojala, bila sam strašiva, bojala sam se", iskazala je svjedokinja Čačić. Svjedokinja je dalje iskazala da kada je počeo ovaj rat, da su Hrvati počeli iseljavati iz Lepura, da svi Srbi da su ostali u mjestu. Nakon akcije "Oluja" svi Srbi da su napustili Lepure, osim svjedoka Milivoja i Mare Banić. Inače, da je viđala optuženika kada bi gonio ovce, međutim da ona njega nije gledala, da nije išla za tim kako je on obučen, da je imao nešto preko sebe i da nju to nije zanimalo. Nju da nije bilo briga za sve ove Srbe u Lepurima i da se ona nije bojala optuženika.

 

Svjedok Marko Mijić iskazao je da je u 5. mjesecu 1991.godine kao hrvatski policajac uhićen u Benkovcu, odveden u Knin i da od tada pa do akcije "Oluja" nije bio u Lepurima. Upravo zbog toga da nema neposrednih saznanja o ponašanju opt. Banića u kritičnom razdoblju. Dolaskom u Lepure da je u kući optuženika pronašao električni mlin za grožđe koji je bio zapaljen, pa da zbog toga sto posto ne može tvrditi da je to njegov mlin. U kući opt. Banića da je pronašao bačvu od 500 litara, za koju je siguran da je njegova i da je bačvu odnio. Mati da mu je našla mlin za kukuruze, međutim da nije siguran da li u kući optuženika ili u drugoj srpskoj kući. Inače, kuća optuženika da je tada bila zapaljena i to tako što je zapaljeno prizemlje, dok kat kuće da nije izgorio. Te prigode da je vidio više komada prozora i vrata u kući optuženika. Vidio da je i jedan stariji puškomitraljez koji je bio izgoren, dosta streljiva i tri ručne bombe. U kući da je bilo više predmeta koji su dijelom izgorjeli pa da zbog toga nije mogao utvrditi o kakvim se predmetima radi. Zaključio je da svi ti predmeti nisu bili vlasništvo optuženika jer da nije logično da optuženik ima petero vrata a kuća mu je izgrađena i dovršena. Iz pričanja drugih da je čuo da je optuženik tijekom rata bio naoružan i da je odvozio predmete u pravcu Beograda, a u Beogradu da je sinovima kupio teren. Nije čuo da je optuženik palio kuće i ubijao stoku. " Ja nešto znam o ponašanju optuženika neposredno prije i u samom početku ovog rata. Znam da je odlazio na predavanja koja je držao Rašković, da je odlazio u Benkovac i u Kožlovac, da je bio aktivan. Optuženik je bio aktivan, bio je zadojen velikosrpskom ideologijom. Za njega se znalo tko je i kakav je. Rekao sam već da je odlazio na razne skupove, pa tako znam da je bio i u Benkovcu one prigode kada je došlo do onog incidenta na predizbornom skupu HDZ-a. Optuženik je bio pobornik velikosrpske ideologije, on je očito mislio da će ta ideologija pobijediti", iskazao je svjedok Mijić.

 

Iz potvrde o privremeno oduzetim predmetima (list 4) proizlazi da je opt. Bogdana Banića poluautomatska puška, jedna ručna bomba i 8 ručnih bombi, a iz fotodokumentacije vidljivo je da je kod optuženika dana 7 rujna 1995.godine pronađena poluautomatska puška, kumulativna ručna bomba i 8 komada ručnih bombi i to u zidu obiteljske kuće.

 

Krivično djelo iz čl. 120.st..1. OKZ RH čini tko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba ili okupacije, pored ostalog, naredi da se primjenjuju mjere terora, da se pljačka imovina stanovništva, protuzakonito i samovoljno uništava ili prisvaja u velikim razmjerima imovina što nije opravdano vojnim potrebama, ili tko počini neko od navedenih djela. Povreda međunarodnog prava u opisu ovog krivičnog djela objektivni je uvjet kažnjivosti, a djelo mora biti kažnjivo i po međunarodnom pravu. Zaštitni objekt je civilno stanovništvo, a djelo se može počiniti za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije. Djelo iz čl.120. OKZ RH može počiniti pripadnik vojne, političke ili administrativne organizacije strane u sukobu, kao i svako lice koje je u službi okupatora ili njegovih pomagača, bez obzira da li je bio pripadnik oružanih formacija ili kakvih drugih nenaoružanih organizacija. Pod mjerama zastrašivanja i terora podrazumijeva se izazivanje straha, trepeta, užasa, strave, jeze, pa sve do fizičkog uništenja civilnog stanovništva. Pljačka imovine podrazumijeva nasilno oduzimanje imovine veće vrijednosti ili niz otimanja i krađa stvari i manje vrijednosti i bez primjene nasilja, pa tako primjerice i oduzimanje imovine iz kuća čiji su stanovnici iz straha kuće napustili.

 

Kod činjenice da opt. Bogdan Banić u svojoj obrani poriče da je počinio bilo što, za što ga se tereti javnom optužbom, sud je trebao na osnovi provedenih dokaza i ocjenom dokaza utvrditi da li je optuženik počinio krivično djelo iz čl. 120. st.1. OKZ RH ili pak zato nema dokaza, kako to u završnoj riječi tvrdi branitelj optuženika, pa samim time opt. Banića u nedostatku dokaza osloboditi od optužbe.

 

Kao prvo sud je, prihvativši iskaz svjedoka Marka Mijića koji je opisao ponašanje optuženika neposredno prije početka ovog rata pa do 5. mjeseca 1991.godine, zaključio da je optuženik bio pobornik velikosrpske politike i u toj politici bio aktivan, da je odlazio na skupove u Benkovac i Kožlovac na kojima se je propagirala velikosrpska politika, a što se uklapa i u ponašanje optuženika u kritičnom razdoblju i to kako prije, tako i nakon dolaska srpskih paravojnih postrojbi u Lepure o čemu su iskazali svjedoci Milivoj i Mara Banić, opisujući kako je opt. Banić bio usko povezan s ovom grupom pridošlih Srba u selo koje je bilo pretežno nastanjeno Hrvatima.

 

Svjedoci Milivoj i Mara Banić kategorični su u svojoj tvrdnji da je optuženik povremeno nosio uniformu, da je ta uniforma bila šarena i siva i da je nosio pušku, a svjedok Valter Jurić da je 28. kolovoza 1991.godine izvršen pješački i topnički napad na Hrvatski živalj u Lepurima iz pravca kuća Banića, iz pravca kuće optuženika. Isto tako da je optuženik na srpskoj strani čuvao stražu. Osobno da je vidio kada su sinovi optuženika njega vozili autom dok je odlazio čuvati stražu na njihovim, srpskim barikadama, odlazeći na stražu u večer i vraćajući se u jutro.

Pri tome karakterističan je iskaz svjedokinje Mare Banić, kada ona za optuženika kaže da za njega može reći sve najgore, da je on bio komandant sela, da se je prsija i da se od njega nije moglo živjeti, od njegovog zuluma.

 

Kada se cijeni okolnost da je opt. Banić bio u stalnom kontaktu sa srpskim paravojnim formacijama u Lepurima, da je i spavao u kući Jure Karduma u kojoj je bila smještena navedena srpska formacija, da se u kući optuženika jelo i pilo, pekli se janjci, da je on s neidentificiranim osobama iste formacije pilao drva Hrvata i drva odvozio, što sve proizlazi i iz iskaza supružnika Banić, onda je nesporno da je opt. Bogdan Banić djelovao u sklopu navedenih formacija, stavivši se u službu velikosrpske ideologije osvajanja i odcjepljenja Hrvatskog teritorija. Iz navedenog sud zaključuje da optuženik nije individualno djelovao, već da je sve što je učinio uradio s ciljem da se hrvatsko pučanstvo natjera da napusti Lepure i da mu se onemogući povratak rušenjem kuća Hrvata i odnošenjem predmeta iz napuštenih kuća.

 

Kada je sud utvrdio da je opt. Bogdan Banić provodio velikosrpsku politiku osvajanja teritorija Republike Hrvatske, da je bio u službi srpskih paravojnih formacija, trebalo je odgovoriti da li je onim što je počinio ostvario obilježja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, Hrvata, iz čl. 120. st.1. OKZ RH.

 

Za sud nije prihvatljiva obrana optuženika kada on navodi da se je pasivno odnosio prema oružju koje mu je sin donio 1993.godine, da automatsku pušku nije upotrebljavao, da je nije

podmazivao i da je zazidao samo poluautomatsku pušku i tri ručne bombe.

 

Očevidom koji je obavljen dana 7. rujna 1995.godine, o čemu je sačinjena fotodokumentacija, proizlazi da je kod opt. Bogdana Banića pronađena veća količina oružja i to poluautomatska puška, jedna ručna kumulativna bomba i osam ručnih bombi, što proizlazi i iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta od 9. rujna 1995.godine.

 

Iz iskaza svjedoka Valtera Jurića proizlazi da je on u zidu kuće optuženika pronašao poluautomatsku pušku i bombe i da je o tome obavijestio policiju u Zadru. Puška da je bila svježe nauljena, podmazana, pa da je puška stavljena u zid još 1993.g. da bi bila korozirala. On kao vojnik da zna ako se puška ne čisti i to barem dva puta tjedno da dođe do korozije, što da posebno vrijedi za poluatuomatsku pušku. Svjedok Jurić dalje je iskazao da kada je treći puta bio u kući optuženika da je pronašao jedan puškomitraljez koji je bio izgoren i da ga je uzeo i odnio kući.

 

Da je u kući opt. Banića pronađen i puškomitraljez potvrđuje i svjedok Marko Mijić koji je iskazao: "Tada sam u kuć optuženika vidio jedan stariji puškomitraljez koji je bio izgoren. Vidio sam dosta streljiva i tri ručne bombe". (57)

 

Iskazi svjedoka Jurića i Mijića potvrđeni su iskazom Milivoja Banića, koji je iskazao da je vidio da Bogdan ima mitraljez i pušku.

 

Iz iskaza navedenih svjedoka i fotodokumentacije nedvojbeno proizlazi da je opt. Bogdan Banić u zidu svoje kuće zazidao poluautomatsku pušku i devet bombi, te da je kod njega nakon očevida pronađen i puškomitraljez. Kako je puška bila svježe podmazana za sud nije prihvatljiva obrana optuženika da on tu pušku nije vadio i da iz nje nije pucao jer suprotno proizlazi iz iskaza svjedoka Milivoja Banića, da je optuženik nosio vojničku pušku. Kako je nesporno da je optuženik pucao iz iste puške, što opetovano navodi svjedok Banić, onda je, imajući u vidu naprijed navedeno, jasno da je optuženik pucao s ciljem da kod hrvatskog pučanstva izazove strah, u čemu je i uspio jer su Hrvati napustili Lepure.

 

Za sud nije sporno da je opt. Banić ubio četiri, konja vlasništvo Hrvata i da je petog konja Stipe Pavlovića uzeo i prisvojio, te ga koristio do odlaska iz Lepura, da je ubio tri svinje Branka Jurića i zapalio gospodarsku kuću Marka Karduma. Ovo zbog toga što to potvrđuju svjedoci Milivoj i Mara Banić. Pri tome ni određene razlike u iskazima navedenih svjedoka nisu takve da bi navedene činjenice došle u sumnju. Naime, svjedoci Banić suglasno su iskazali . da je optuženik ubio tri svinje Branka Jurića, da je zapalio gospodarsku kuću Marka Karduma i da je prisvojio konja Stipe Pavlovića, dok su različito iskazali čije je konje optuženik ubio. Tako je svjedok Milivoj Banić iskazao da je Bogdan Banić ubio tri konja Marka Karduma, a po jednog konja Branka Jurića i Ivice Troskota, a svjedokinja Mara Banić da je ubio po jednog konja Marka Karduma, Jandrije Karduma, Ivice Troskota, i Branka Jurića. Pri tome je pojasnila da optuženik nije mogao ubiti dva ili više konja istog vlasnika i to zbog toga što nitko u Lepurima nije držao više od jednog konja.

 

Svjedokinja Mara Banić kategorična je u svojoj tvrdnji da je vidjela kada je optuženik ubio tri svinje Branka Jurića, pa okolnost da li je to svjedok Banić prvo saznao od svoga unuka ili od supruge također nije od značaja i navedenu činjenicu ne dovodi u sumnju. Isto tako za sud je nesporno da je opt. Bogdan Banić zapalio gospodarsku kuću Marka Karduma Ovo zbog toga što navedeni svjedoci izjavljuju da su oni to vidjeli iako s različitog mjesta. Svjedokinja Banić iskazala je da je vidjela kada je optuženik ušao u kuću i iz kuće izašao, da je vidjela dim i kako je kuća planula.

 

Kao što ubijanje stoke od strane optuženika nije sporno, a isto tako da je opt. Banić zapalio gospodarsku kuću Marka Karduma, nije sporno da je on pilao bajame Hrvata i odvozio drva. Osim što to proizlazi iz iskaza Milivoja i Mare Banić, to posredno potvrđuje i svjedok Marko Mijić, kada navodi da zna da je optuženik popilao mnogo stabala bajama u Lepurima, 500-600 stabala. Makar svjedok Mijić to nije vidio, jer u kritično vrijeme nije bio u Lepnrima, on je to saznao iz pričanja drugih koji su to vidjeli.

 

Kao što je optuženik uništio imovinu Hrvata, kako je to opisano u izreci presude i obrazloženo, utemeljeno na iskazima supružnika Banić, nije sporno da je optuženik iz napuštenih hrvatskih kuća u Lepurima i Lišanima iznosio razne stvari, namještaj, prozore, vrata, tehničku robu i građevinski materijal, među kojima su u kući opt. Banića pronađene stvari navedene u izreci presude vlasništvo Valtera Jurića, Marka Mijića i Tadije Lepura, Hrvata iz Lepura.

 

Navedenu činjenicu potvrđuju svjedoci Banići, a proizlazi i iz iskaza svjedoka Valtera Jurića i Marka Mijića koji su nakon akcije "Oluja" u kući optuženika pronašli svoje predmete i druge predmete koji nisu bili vlasništvo optuženika. To proizlazi iz iskaza svjedoka Mijića, kada svjedok navodi da nije logično da se u kući optuženika nađu petero vrata, a kuća mu je izgrađena i dovršena. Okolnost što svjedok Marko Mijić sto posto siguran da li je električni mlin za grožđe, koji je inače bio zapaljen, njegov, kod činjenice da je u kući optuženika pronašao svoju bačvu od 500 litara koja mu je odnesena iz kuće, zaključiti je da je optuženik i mlin za groža je uzeo iz kuće navedenog svjedoka. Naime, kada svjedok Mijić navodi da je u kući optuženika bilo više predmeta koji su dijelom izgorjeli, zbog čega da nije mogao utvrditi o kakvim se predmetima radi, onda je evidentno da su zatečeni predmeti, kako to navodi svjedokinja Banić, čitavo skladište, pa i električni mlin za grožđe dovezeni iz kuća koje su Hrvati napustili.

 

Da je opt. Bogdan Banić sa svojim sinovima odvozio iz napuštenih kuća, a kuće su napustili isključivo Hrvati, proizlazi iz iskaza svjedoka Milivoja i Mare Banić, koji su navedeni u obrazloženju ove presude pa ih sud neće ponavljati, pri čemu se navodi onaj dio iskaza svjedoka Milivoja Banića da je on to vidio oko 20 puta, da su, kako to tvrdi svjedokinja Banić, stvari prevozili prolazeći putem uz njezinu kuću.

 

Pozvavši na glavnu raspravu svjedokinju Stoju Čačić, koja je najdulje. ostala u Lepurima do 10. prosinca 1992.godine, bilo je logično da ova svjedokinja iznese činjenice o ponašanju, optuženika do dana kada je ona otišla iz Lepura. Svjedokinja Čačić svojim iskazom nije doprinijela utvrđenju odlučnih činjenica. Ona je iskazala da ju je bilo strah, da se je bojala, a o ponašanju optuženika da ona ništa ne zna.

Ocjenjujući iskaz ove svjedokinje sud je zaključio da ona ne želi bilo što pred sudom reći što bi teretilo optuženika. Ovo sud zaključuje i iz iskaza svjedoka Valtera Jurića, koji je naveo da bi o postupcima optuženika moglo reći čitavo selo međutim da ljudi ne žele svjedočiti, da je očito u pitanju strah, da je ljudima svega dosta, da im je dosta rata. Tako da mu je majka predbacila da zašto on mora svjedočiti, da zašto to ne bi netko drugi učinio.

 

Kada je sud utvrdio navedene činjenice postavilo se je pitanje da li je opt. Bogdan Banić primjenjivao mjere zastrašivanja i terora, sudjelovao u pljački imovine i da li je samovoljnim uništavanjem i prisvajanjem imovine civilnog stanovništva u velikim razmjerima što nije opravdano vojnim potrebama počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl.120. st. l. OKZ RH.

 

Utvrđujući ove bitne elemente navedenog krivičnog djela sud je zaključio da je optuženik, time što je ubio stoku i zapalio gospodarsku kuću Hrvata, zajedno s drugim neidentificiranim osobama srpskih paravojnih formacija, vršio brutalno zastrašivanje Hrvata, što ilustrira i činjenica da je obitelj svjedoka Milivoja Banića, samo zato što mu je žena Hrvatica, nazivao ustaškom i da je svojim postupcima izazvao strah kod hrvatskog pučanstva koje je zbog toga napustilo Lepure, a zatim, u cilju da se Hrvatima onemogući povratak, pljačkao njihovu imovinu.

 

Kao sporno postavilo se je da li je optuženik pljačkao imovinu Hrvata, prisvajao imovinu i uništavao je u velikim razmjerima što nije opravdano vojnim potrebama.

 

Prema stajalištu ovog suda kada netko u službi paravojnih srpskih formacija pod utvrđenim okolnostima višekratno iz napuštenih kuća Hrvata, koje su oni napustili iz straha za svoje živote, odnosi predmete domaćinstva, tehničku robu i građevinski materijal, kada od tih predmeta stvara skladište u svojoj kući, onda se nedvojbeno radi o pljački imovine civilnog stanovništva. Kada optuženik ubija četiri konja i tri svidje, pali gospodarsku zgradu, pila veliki broj stabala i odnosi drva, a pri tome ništa ne upućuje da je takav njegov postupak opravdan vojnim potrebama ovih četničkih formacija, onda se radi o imovini velikih razmjera civilnog stanovništva.

 

Navedeni postupci optuženika koji živi u mjestu koje je pretežno nastanjeno Hrvatima, a koje on svojim postupcima želi učiniti etnički čistim, nastanjenim isključivo Srbima, dokazuju njegov cilj, dokazuje da on prihvaća velikosrpsku politiku o stvaranju srpske države u Republici Hrvatskoj.

 

Utvrdivši činjenično stanje na osnovi iskaza saslušanih svjedoka i ostalih provedenih dokaza sud je poklonio vjeru svjedocima i došao do zaključka da su oni istinito iskazali pred sudom. Svjedok Milivoj Banić po nacionalnosti je Srbin, njemu je kuća zapaljena, sin mu je pobjegao iz Republike Hrvatske, iskazi ostalih saslušanih svjedoka uklapaju se u ono što svjedok Banić iskazuje, pa nema razloga da svjedok Milivoj Banić lažno tereti optuženika.

 

Upozoren da kod iskaza svjedoka koji terete poriče da je bilo što počinio, pa da je njegova obrana neuvjerljiva, makar je njegovo pravo da se pred sudom brani kako to on hoće, opt. Banić na glavnoj raspravi ostao je kod svoje obrane da ništa nije učinio, da ni jednog Hrvata u Lepurima nije uvrijedio. Navedenim upozorenjem sud je optuženiku pružio priliku da izmjenom svoje obrane eventualno dovede u sumnju makar u dijelu iskaze svjedoka, što optuženik nije učinio, uporno tvrdeći da ništa od onoga nije počinio što mu se javnom optužbom stavlja na teret.

 

Ocjenjujući ovakvu obranu optuženika sud je zaključio da opt. Banić nema argumenata da ospori iskaze svjedoka, pa u situaciji u kojoj se je našao da je došao do zaključka da poricanjem svega što mu se stavlja na teret može, ako ne izbjeći krivičnu odgovornost za počinjeno djelo, umanjiti stupanj svoje krivnje.

 

Nalazeći da je činjenično stanje u potpunosti utvrđeno provedenim dokazima sud je odbio prijedlog branitelja optuženika da se kao svjedoci saslušaju Gajić Mate, Pavlović Ika, Bogunović Mate i Klarić Stipe i to na okolnost ponašanja optuženika u kritičnom razdoblju, od kojih su dvojica svjedoka iz Bulića i Provića, pa je za pretpostaviti da oni i nemaju neposrednog saznanja o postupcima optuženika u Lepurima.

 

Kako tijekom vođenja ovog krivičnog postupka uračunljivost optuženika ni ju jednom trenutku nije dovedena u pitanje sud je na osnovi provedenih dokaza zaključio da su se u ponašanju opt. Bogdana Banića stekla sva bitna obilježja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120.st. 1. OKZ RH, pa ga je za navedeno djelo proglasio krivično odgovornim i osudio po zakonu.

 

Proglasivši optuženika krivično odgovornim za djelo iz čl.120.st.1. OKZ RH, koje je činjenično opisano u izreci presude trebalo je optuženiku odmjeriti kaznu i to polazeći od težine djela i stupnja krivične odgovornosti optuženika.

 

Nije sporno da učestalost krivičnih djela u ovom ratu protiv čovječnosti i međunarodnog prava, pa tako i djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva govore o povećanoj društvenoj opasnosti počinioca tih djela. Odmjeravajući kaznu optuženiku sud je cijenio brojnost inkriminiranih radnji predviđenih za navedeno djelo, te posljedice nastale izvršenjem djela.

 

Kao olakotno sud je optuženiku uzeo njegovu dob, optuženik je star 58 godina, činjenicu da ima staru i bolesnu majku, te suprugu o kojima se on mora brinuti izdržavati ih, kao i to što mu je zapaljena kuća.

 

Iz kaznenih podataka za optuženika proizlazi da je on osuđivan za lakša krivična djela, pa tako posljednji puta presudom Općinskog suda u Benkovcu 1967. godine za krivično djelo samovlašća iz čl.218.st.1. KZ i to na novčanu kaznu u iznosu od 100 dinara, međutim kako je od toga prošlo više godina sud mu dosadašnju osuđivanost nije uzeo kao okolnost koja bi bila od većeg značaja za odluku u ovom krivičnom predmetu.

 

Ocjenom svih navedenih okolnosti sud je opt. Bogdanu Baniću za označeno krivično djelo izrekao kaznu zatvora u trajanju od 6 godina nalazeći da je ovako odmjerena2 kazna odgovarajuća težini počinjenog djela i stupnju krivične odgovornosti optuženika.

 

Kako se opt. Banić nalazi u pritvoru od 11. rujna 1995. godine to mu se po čl. 45.OKZ RH vrijeme provedeno u pritvoru uračunava u kaznu zatvora.

 

Optuženiku je u krivičnom postupku postavljen branitelj po službenoj dužnosti koji je popisao trošak zastupanja, pa je sud optuženika obavezao da naknadi trošak u iznosu od 1.600,00 kn i to primjenom čl. 90. ZKP, dok ga je u ostalom dijelu oslobodio dužnosti naknade troškova postupka. Ovo zbog toga što optuženik, zbog situacije u kojoj se našao, nije u mogućnosti platiti ostale troškove postupka.

 

 

Iz svih navedenih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

 

 

U Zadru, 6. studenog 1995.godine

 

ZAPISNIČAR                                                                         PREDSJEDNIK VIJEĆA

Ljiljana Gulan                                                                        Dubravko Krpina

 

 

PRAVNA POUKA :

 

 

Protiv ove presude dozvoljena je žalba Vrhovnom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu, u roku od 15 dana, računajući od dana prijema pismenog otpravka presude.

 

Žalba se u odgovarajućem broju primjeraka - za prvostupni, drugostupni sud i protivnu stranku - podnosi nesrodno ovom sudu ili na zapisnik kod ovog suda ili putem preporučenom pošiljkom.

 

Žalbom se presuda može pobijati zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kazni, troškovima krivičnog postupka, imovinskopravnom zahtjevu i zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi

 

 

DNA :

 

  1. Okružnom DO Zadar - 2x
  2. Optuženiku
  3. Branitelju optuženog
  4. U spis.

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Iskazi - Srpski zločini RH

TRANSLATE


SURADNICI

majhen
sarunic
dragic
budimlic
grgic
ARGUS
NEIMENOVANI

Priopćenja u toku političkog progona HDZ-ove vlade,Ive Sanadera i haaškog tužiteljstva - Text

PRIJATELJI

KOMENTARI