REMEMBER BLEIBURG MASSACRE - DO NOT HATE - DO NOT FORGET ISKAZI - SVJEDOČANSTVA ISTINA O STRADANJU, MUČENJU I NEHUMANIM POSTUPCIMA OD STRANE SRBA PREMA HRVATIMA I MUSLIMANIMA NA PODRUČJU BOSNE I HERCEGOVINE CIJI JE KRAJNJI CILJ BIO STVARANJE ETNICKI ČISTE VELIKE SRBIJE....  - VIŠE
Blaiburg

 

Zadarska zupanija - ZD 0035

Ocjena: / 0
LošeOdlično 

 

 

 

POLICIJSKA UPRAVA ZADAR

ODJEL ZA OPERATIVNE POSLOVE

 

Zadar, 10.07.1992. god.

 

 

 

S L U Ž B E N A     Z A B I LJ E Š K A

 

 

Sastavljena u prostorijama PU Zadar, dana 10.07.1992. god., a na osnovu obavljenog informativnog razgovora s MIKULIĆ ŽIVKOM, sin Kuzmana, rođ. 28.10.1965. godine u mjestu Medviđa, općina Obrovac, trenutno nastanjen u Biogradu n/m kao pripadnik Hrvatske vojske.

 

Razgovor je vođen na okolnosti njegovih saznanja u svezi hapšenja, privođenja u kninski zatvor, zatvaranje i daljnje sudbine MARINOVIĆ JOSE, sin pok. Jerke iz mjesta Bruška, općina Benkovac, pa je u svezi s tim izjavio slijedeće :

 

U srijedu, dana 27.05.1992. god. u kninskom zatvoru doveden je Marinović Joso iz sela Bruška, općina Benkovac, koga sam i ja još od ranije poznavao. Na hodniku s koga se ulazilo u prostoriju u kojoj sam i ja bio zatvoren, oko 21,00 sati pa sve do 22,00 sati Marinović Josu nemilosrdno su tukli KNEŽEVIĆ ŽELJKO, rodom negdje oko Kistanja, koji je inače ranije radio u Zadru, kao mesar, a govorio je navodno, da mu Joso nije platio neko meso za koje u trenutku kada je kupovao nije imao novac, i POTKONJAK SRĐO ''čuvar'' u Kninskom zatvoru. Joso je pritvoren u istu prostoriju u kojoj sam bio ja, KATUŠA MIĆO, PILIPOVIĆ MIŠE, PILIPOVIĆ MARKO i KAMBER ANTE iz Rodaljica, mjesta u općini Benkovac, tako fa su ovi ljudi kao i još 20-tak zatvorenika toga djela kninskog zatvora gledali i slušali kako Knežević Željko i Potkonjak Srđo prebijaju Marinović Josu. Kada je Joso uveden u prostoriju, u kojoj smo bili i mi, nije mogao stajati na nogama, već je odmah pao, tako da smo ga i narednih dana mi jednostavno morali podizati s poda jer on nije mogao stajati na svojim nogama. Joso je bio sav plav od silnih udaraca koje je zadobio u kninskom zatvoru kada je doveden, a najviše se plavio po stomaku. U zatvorskoj prostoriji sam u više navrata pokušao s njim razgovarati no međutim, nije imao snage za razgovor, a moguće je da i nije htio reći sve što je znao. U tim našim razgovorima Joso mi je rekao da su ga zarobili ljudi pripadnici tzv. ''Milicije SAO Krajine'' koji su inače stacionirani u Bruškom domu, lociranom u centru sela Bruška, da ih tamo ima oko stotinjak da su njega zarobili kod njegove kuće, a da ga je tom prilikom samo jedan udario nogom u ruku i to u predio šake, pri zidu, što je bilo vidljivo na njegovim prstima koji su bili plavi. Ispričao mi je da su ga nakon toga odveli u Benkovac u tamošnju Policijsku stanicu te da ga tamo nitko nije tukao. Iz Benkovca je prebačen u Knin. Što se tiče zločina u Braškoj koji je počinjen dana 21.12.1991. u zaseoku Marinovići, u kome je ubijeno 10 osoba među kojima su i Josin sin pok. Dragan i supruga pok. Ika te ostali bližnji rođaci i susjedi,  dvoje mještana teško ranjeno, MARINOVIĆ ANTE I MARINOVIĆ JASNA koji su kasnije bili prebačeni u Kninsku bolnicu, Joso mi je rekao da se on tada sakrio iza betonskog zida od gusterne - cisterne i da je to sve trajalo nekoliko minuta. Pričao mi je da su taj zločin najvjerojatnije počinili lokalni četnici jer da je to zaključio na osnovu toga što je jedan od njih rekao njegovom pok. Sinu Draganu što ćeš ti tu, to nije tvoja kuća, a u stvari, Dragan je bio u kući kod svog rođaka MARINOVIĆ BORE odnosno kod njegove supruge i kćerke, koja je udaljena od njegove kuće svega 7-8 metar.

 

Također, u prilog toj svojoj tvrdnji iznio je i podatak da je supruga tada ubijenog MARINOVIĆ DUŠKA bila na balkonu svoje kuće kada su u njenom dvorištu ubijeni njen suprug DUŠKO i svekar ROKO MARINOVIĆ, a teško ranjen djever ANTE MARINOVIĆ. LJILJU MARINOVIĆ, suprugu pok. Duška i njeno dvoje malodobne djece četnici nisu dirali, vjerojatno znajući da je ona Srpkinja. Nakon ovog zločina Ljilja Marinović sa svoje dvoje malodobne djece otišla je iz mjesta Bruška u svoje rodno selo Dobropoljci, u općini Benkovac, kod svojih roditelja. Nakon što sam pušten iz zatvora čuo sam da je Joso Marinović zaista došao svojoj kući u Brušku te da ga je tamo u jednom navratu vidio BARIŠA ZRILIĆ koji je kasnije uspio napustiti svoje selo Brušku, a sada je smješten u Benkovcu n/m. Čuo sam da je negdje u blizini svoje kuće u selu Bruška Joso Marinović pronađen mrtav, a po mom mišljenju najvjerojatnije je preminuo uslijed silnog batinanja u kninskom zatvoru što ne isključuje mogućnost da ga je i netko ubio u Bruškoj. Joso Marinović je iz zatvora u Kninu pušten 04.06.1992. god. a nakon dolaska u zatvor benkovačkih odvjetnika KUŽET RADOMIRA I ŠTRBAC SAVE koji su Josu, koliko se ja sjećam, oko 16,00 sati toga dana odvezli iz zatvora u pravcu Benkovca i najvjerojatnije ga iskrcali negdje u mjestu Rodaljicama, mjestu udaljenom 4-5 km od njegovog sela Bruške, odakle je on vjerojatno do svoje kuće došao pješice''.

 

 

 

ZABILJEŠKU SASTAVIO

 

Ive Kardum

 

 xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

 

ZAPISNIK O SASLUŠANJU SVJEDOKA

 

NIKOLIĆ ŽIVKO       (prezime i ime)

 

Sastavljen dana   4. ožujka  1993. godine

 

U   Okružnom sudu u Šibeniku

 

Prisutni od suda                                                                      Krivični predmet protiv

 

Istražni sudac    Sanibor Vuletin                                                        POTKONJAK SRĐAN i dr.

 

Zapisničar : Stojanka Lujić                            zbog krivičnog djela iz člana

 

Čl. 142. KZJ

 

Utvrđuje se da su pristupili :

 

Zamj. OJT-a Šibenik      tužilac     Lino Tešulov

 

( ako je koji od njih izostao, dali je uredno obaviješten odnosno, zašto nije obavijepten)

Prija saslušanja svjedok je opomenut da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti. Upozoren je posljedice davanja lažnog iskaza, i da nije dužan odgovoriti na pitanja na koja bi odgovornom izložio sebe ili bliskog srodnika teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili krivičnom gonjenju.

 

Nakon toga svjedok daje slijedeće osobne podatke :

 

Ime i prezime, ime oca : NIKOLIĆ ŽIVKO sin Kuzman

Zanimanje i boravište : vojnik HV, Medviđa

Mjesto rođenja

I godina starosti :  Mediđa, 28. godina

Odnos s okrivljenim

I oštećenim :  nesrodan

 

Svjedok je upozoren da u smislu člana 238. ZLP-a mora svjedočiti pa izjavljuje :

 

20. studenog 1991. g. četnici i tadašnja JNA uhitili su me u mojoj kući u Medviđama u općini Obrovac i odveli u zatvor u Knin. U kninskom zatvoru bio sam sve do lipnja 1992. godine, kad sam razmijenjen. Posljedice boravka u kninskom zatvoru trpim još i dan danas, imam i fizičkih i psihičkih tegoba, zbog kojih se liječim.

Josu Marinovića iz sela Bruška poznavao sam od ranije.

Njega su jedne večeri krajem svibnja 1992. g. doveli u kninski zatvor i stavili u ćeliju u kojoj sam ja bio. Tu su još bili zatvoreni Mićo Kladuša, Šime Pilipović, Mirko Pilipović i Ante Kamber.

Prije nego što su Josu Marinovića uveli u našu ćeliju, mi smo čuli da na hodniku stražari nekog tuku. Jauci i stenjanje trajali su sigurno pola sata. Nisam znao koga tuku dok stražar Srđo Potkonjak nije u ćeliju uveo Josu Marinovića kojeg sam odmah prepoznao. Taj Potkonjak mu je rekao, gurajući ga u ćeliju, ''ovo su ti četnici, oni će te noćas zaklati''. Nisam vidio tko je u hodniku tukao Josu Marinović, ali mogu pretpostaviti da su to bili Srđo Potkonjak i Željko Knežević, jer su oni te noći bili u smjeni. Ja sam već dugo bio u kninskom zatvoru i gotovo sve stražare sam poznavao.

Josi Marinović dali smo jednu deku, ali mu u toku noći nismo smjeli obilaziti, jer smo se bojali stražara. Tek ujutro prišli smo mu i vidjeli da je jako pretučen. Bio je modar po stomaku, po rukama, prsti po rukama bili su plavi od gležnja, imao je modrice po rebrima i grudnom košu, tako da je bio gotovo polumrtav. Nije mogao ustati na noge, odnosno čim bi ustao, padao je na zemlju. U zatvoru je bio 5-6 dana, a onda su ga odveli na sud i više se nije vraćao. Čuo sam da su ga pustili. Za vrijeme boravka u zatvoru više ga nisu tukli, ali mu nisu pružili liječničku ni bilo kakvu drugu pomoć.

Kroz tih nekoliko dana koliko je Joso Marinović bio u zatvoru, čuo sam od njega da su mu u prosincu 1991. godine kad je izvršen masakr u zaseoku Marinovići, četnici ubili sina i ženu, međutim nije mi rekao da li zna imena ljudi koji su taj zločin učinili.

Kad sam došao iz kninskog zatvora u Biograd, čuo sam da je Joso Marinović umro.

 

Drugo nemam što kazati.

 

Upozoren na odredbu čl. 82. ZKP-a izjavljuje da zapisnik neće čitati, jer nema primjedbi.

 

Dovršeno.

 

 

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

 

REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U ZADRU

 

 

 

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE !

 

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Dubravka Krpina, kao predsjednik vijeća, Milana Petričića, kao člana vijeća, te sudaca porotnika Berislava Maričića, Jose Bečića i Roka Bralića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Ljiljane Gulan, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv I-opt. Srđana Potkonjaka i dr., zbog krivičnog djela iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, povodom optužnice Okružnog državnog odvjetništva u Šibenik broj KT - 45/92 od 12. ožujka 1993. godine, nakon održane glavne rasprave dana 25. travnja 1995. godine, u odsutnosti optuženih, a u prisutnosti njihovog branitelja Augustina Sudinje, odvjetnika iz Zadra, te zamjenika Okružnog državnog odvjetnika Mate Dorčića, dana 25. travnja 1995. godine,

 

 

P r e s u d i o   j e

 

 

I-opt.

 

SRĐAN POTKONJAK sin Nikole i majke Marije rođ. Sranjina, rođenog 10. listopada 1965. g. u Gospiću, Srbin, nastanjen u Kninu, zatvorski čuvar i

 

II-opt.

 

ŽELJKO KNEŽEVIĆ sin Petra, rođen 8. studenog 1966. godine u Kninu, nastanjen u Očestovu, Srbin, zatvorski čuvar

 

 

K r i v i    s u

 

 

Što su dana 27. svibnja 1992. godine u Kninu, kao zatvorski čuvari tzv. ''Srpske Krajine'' u prostorijama stare bolnice, protivno odredbi čl. 3. toč. 1. a) i čl. 147. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine, raznim predmetima šakama i nogama prebili zatvorenika Josu Marinovića iz Bruške, koji je od zadobivenih po život opasnih povreda nakon puštanja iz zatvora dana 8. lipnja 1992. godine preminuo,

 

Dakle, kršeći pravila međunarodnog prava nečovječno postupali prema ivilu nanjevši mu pri tome tjelesne povrede od kojih je isti preminuo,

 

Čime su počinili krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava - ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH,

Pa se I -opt. Srđan Potkonjak i II -opt. Željko Knežević po čl. 120. st. 1. OKZ RH

 

 

O s u đ u j u

 

Svaki na kaznu zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina.

 

Temeljem čl. 90. ZKP dužni su optuženici naknaditi trošak zastupanja branitelja po službenoj dužnosti u iznosu od 420,00 (četiristo dvadeset) kuna i poviše toga svaki platiti paušalni iznos os 1.000,00 (tisuću) kuna.

 

O b r a z l o ž e nj e

 

Okružno državno odvjetništvo u Šibeniku optužnicom broj KT - 45/92 od 12. ožujka 1993. godine optužio je pred Okružnim sudom u Šibeniku I -opt. Srđana Potkonjaka i II -opt. Željka Kneževića zbog krivičnog djela koje je činjenično opisano i pravno opisano u izreci presude.

 

Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Kr-382/94 od 14. prosinca 1994. godine odlučeno je da za suđenje optuženicima mjesno nadležan ovaj sud, Županijski sud u Zadru.

 

Kako se optuženici nalaze na privremeno okupiranom području Republike Hrvatske i samim time nisu dostižni legalnim organima Republike Hrvatske, zbog čega nisu ni ispitani, te je odlučeno da im se sudi u odsutnosti.

 

U dokaznom postupku uz suglasnost zastupnika javne optužbe i branitelja optuženih, pročitani su iskazi svjedoka Bariše Zrilića (22-23) i Živka Mikulića (23), a kao svjedok saslušan je Ivica Marinović, sin oštećenika. Pročitano je i izvješće Odjela kriminalističke policije Zadar od 20. ožujka 1995. godine (36).

 

Na osnovi iskaza saslušanih svjedoka sud je utvrdio činjenično stanje navedeno u izreci presude i slijedom utvrđenog zaključio da su optuženici počinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

 

Saslušani svjedoci potvrdili su tezu optužbe da je Joso Marinović iz Bruške odveden u Knin, da je bio u kninskom zatvoru gdje su ga zatvorski čuvaru tzv. ''Srpske Krajine'' tukli, nanjevši mu po život opasne povrede, od kojih ozljeda je nakon puštanja iz zatvora dana 8. lipnja 1992.  godine preminuo.

 

Kao što navedena činjenice nisu sporne, isto tako nije sporno da su optuženici bili zatvorski čuvari i da su upravo oni oštećeniku Josi Marinoviću nanijeli teške ozljede koje su bile uzrokom njegove smrti. Do ovakvog utvrđivanja sud je došao ma osnovi iskaza svjedoka Živka Mikulića koji se u vrijeme kritičnog događaja nalazio u istom zatvoru u kojem i Joso Marinović. Naime, avjedok Živko Mikulić 20. studenog 1991. godine, odveli u zatvor u Knin i da je u kninskom zatvoru bio do lipnja 1992. godine kada je razmijenjen. Oštećenika Josu Marinovića iz sela Bruške da je poznavao od ranije i da su ovoga jedne večeri koncem svibnja 1992. godine doveli u zatvoru doveli u zatvor i stavili u ćeliju u kojoj je on bio. Prije nego su Marinovića uveli u ćeliju, a u ćeliji da su bili još Mićo Kladuša, Šime Pilipović i Ante Kamber, da su čuli da stražari nekoga tuku na hodniku. Jauci i stenjanje da su trajali pola sata. U tom trenutku da nije znao koga tuku dok stražar Srđo Potkonjak nije u ćeliju uveo Josu Marinovića, kojeg je odmah prepoznao. ''Nisam vidio tko je u hodniku tukao Josu Marinovića, ali mogu pretpostaviti da su to bili Srđo Potkonjak i Željko Knežević jer su oni te noći bili u smjeni. Ja sam već dugo bio u kninskom zatvoru i gotovo sve stražare sam poznavao. Tek ujutro prišli smo mu i vidjeli da je jako pretučen. Bio je modar po stomaku, po rukama, prsti na rukama bili su mu plavi od gaženja, imao je modrice po rebrima i grudnom košu, tako da je bio gotovo polumrtav. Nije mogao ustati na noge, odnosno čim bi ustao padao je na zemlju. U zatvoru je bio 5 - 6 dana, a onda su ga odveli na sud i više se nije vraćao'', iskazao je svjedok.

 

Svjedok je dalje iskazao da mu je Joso Marinović, za vrijeme dok je bio u ćeliji, rekao da su ga pretukli Knežević Željko i Potkonjak, a Knežević da je za vrijeme svojih obilazaka njihove ćelije govorio kako mu Marinović jednom nije platio neko meso dok je on živio i radio u Zadru kao mesar. Marinović da je bio sav pretučen, da je bio vrlo slab, u nekoliko navrata padao u nesvjest i da je on mislio da će Marinović u zatvoru umrijeti. Kada je napustio kninski zatvor, bio je razmijenjen, po dolasku u Zadar da je čuo da je Marinović umro. O tome da su kružile razne priče, pa tako da je nakon puštanja iz zatvora oštećenik ubijen, izmasakriran i takav pronađen u jednoj svojoj ogradi. O tome, o uzroku smrti Marinovića, da on ništa ne može tvrditi, da ne može reći da je ovaj umro od povreda koje je zadobio u zatvoru, ili je pak ubijen odnosno stradao na drugi način.

 

Opt. Potkonjak da je bio jedan od najopasnijih stražara, da je on sve živo tukao i to u više navrata, pa da je i njega tukao više puta i to naročito u prva dva do tri mjeseca. Opt. Knežević da je bio nešto umjereniji od I - optuženika. Oštećenika da u ćeliji više nisu tukli. Ovo zbog toga što  je bio tako pretučen i loše se osjećao, da su mogli ocijeniti da su mogli ocjeniti da će umrijeti, da su oni svoje napravili i da ga više ne treba tući, a njihov običaj je bio da se zarobljenik u više navrata tuče.

 

Iskaz svjedoka Živka Mikulića u djelu je potvrđen Iskazom svjedoka Bariše Zrilića. Svjedok Zrilić iskazao je da je čuo da su Josu Marinovića krajem svibnja1992. godine milicioneri tzv. ''SAO Krajine'' otjerali u zatvor u Knin i to zbog toga što su mu navodno našli dvije puške. Oštećenik da je u zatvoru bio 10-tak dana, a onda su ga pustili. Jovo Milanko, po nacionalnosti Srbin iz Medviđe, da mu je rekao kako je vidio Josu Marinovića, da leži pokraj puta, da je bio sav prebijen i da se nije mogao micati. Kazao mu je da su on i Mirko Drača otišli po Marinovića i odveli ga u kuću Drače. Nakon dva do tri dana on da je pobjegao u Zadar, a da Josu Marinovića nije uopće vidio. Nakon izvjesnog vremena da je od prognanika u Zadru čuo da je Joso Marinovića umro. Ne može kazati od čega je oštećenik umro, da li od posljedica batina koje je dobio u kninskom zatvoru, ili su ga nakon što je pušten iz zatvora ubili četnici. Zna da se je pričalo da je Marinović umro u svojoj kući.

 

Svjedok Zrilić iskazao je da su Josi Marinoviću milicioneri tzv. ''SAO Krajine'' ubili suprugu i sina 23 godine i da je zatvorenik uspio preživjeti pokolj koji su četnici napravili u njihovom selu.

 

Saslušan na glavnoj raspravi svjedok Ivica Marinović, sin oštećenika Jose Marinovića, iskazao je da on u prosincu 1991. godine, kad su četnici ubili njegovu majku i brata, nije bio u Bruškoj, a o tom tragično, događaju da zna iz pričanja drugih. Rečeno mu je da su četnici upali u Brušku, njegov brat Dragan da je u tom trenutku bio u drugoj, susjedovoj kući i da ga je jedan od četnika prepoznao i zatražio da pođe s njim. Brat da je rekao da se ide javiti  majci i da je otišao u njihovu kuću. Majka da se protivila da Dragan napusti kuću i tada da su ih, majku i brata, četnici ubili ispred njihove kuće. Iste prigode da je ubijeno jedanaestero ljudi u Bruškoj i da je poznato tko ih je ubio.

 

Kako on nije bio u Bruškoj da prvobitno nije ni znao da je njegov otac dospio u kninski zatvor, a o tome da je saznao u trenutku kada mu je rečeno da je njegov otac umro. Ante Kamber da mu je pričao o ocu jer da je i no bio u kninskom zatvoru. Rekao mu je da su mu oca jako tukli, da je nakon toga pušten iz zatvora, njegov otac umro i da ga je pokopao Dujo Drača.

 

Upitan u kakvom je stanju bio njegov otac i da li je bio bolestan, svjedok je iskazao da otac bio snažan i zdrav čovjek, da nikad nije bolovao, da je bio visok oko 2 metra i težak oko 100 kg.

 

Navodeći razlog zbog kojeg su njegovog oca uhitili i odveli u Knin svjedok je iskazao da su oni imali vojničku pušku i da su četnici saznali za to oružje pa da je to najvjerojatnije razlog zašto su njegovog oca odveli u kninski zatvor.

 

Iz izvješća Odjela kriminalističke policije Zadar od 20. ožujka 1995. g. proizlazi da je Joso Marinović rođen 15. ožujka 1942. godine u mjestu Bruška, te da je do tragične smrti prebivao u rodnom mjestu. Dokazom o smrti oštećenika da ne raspolažu, prema informacijama dobivenim od inspektora policijskih snaga UNPROFOR-a ''Sektor Jug'' gospodina Karinkija pokojnik da je umro prirodnom smrću. Taj podatak djlatnici UNPROFOR-a da su dobili od tzv. ''lokalne policije'' iz Benkovca koji nisu htjelo predati kopiju liječničkog izvješća o smrti Marinovića. Na ponovljeni zahtjev da im se predoče još neki podaci, između ostalog, da li je pokojni Marinović bio zatočen u Kninu i tamo prebijen, djelatnici tzv. ''lokalne policije'' da nisu željeli izaći u susret i da su izjavili da je to za njih završen slučaj.

 

Cjeneći iskaze saslušanih svjedoka i podatke iz izvješća Odjela kriminalističke policije Zadar, nedvojbeno proizlazi da je pokojni Joso Marinović bio uhićen i odveden u kninski zatvor, udaran i isprebijan od optuženih i da je od zadobivenih ozljeda umro dana 6. lipnja 1992. godine u rodnom mjestu.

 

Svjedok Živko Mikulić, čiji iskaz djelom potvrđuje i svjedok Bariša Zrilić, kategoričan je u svojoj tvrdnji u istrazi i na glavnoj raspravi da je oštećenik Joso Marinoić doveden u ćeliju u kninski zatvor isprebijani sa povredama koje su bile takve da je očekivao da Marinović neće preživjeti i da mu je sada pokojni Joso Marinović rekao da su ga tukli optuženici, Srđan Potkonjak i Željko Knežević.

 

Da je Joso Marinović u kninskom zatvoru zadobio teške ozljede koje su bile uzrokom njegove smrti proizlazi i iz iskaza svjedoka Bariše Zrilića, koji po onome što mu je kazao Jovo Milanko opisuje stanje sada pokojnog Marinovića, a koje je sud iznio u obrazloženju presude.

 

Iskaz navedenih svjedoka potvrđuje i Ivica Marinović navodeći da mu je Ante Kamber, koji je u isto vrijeme bio u kninskom zatvoru, rekao da su njegovog oca jako tukli i da je bio sav prebijen.

 

Prihvaćajući iskaz svjedoka Ivice Marinović, sina oštećenika da je njegov otac bio snažan i zdrav čovjek, da nije bolovao prije nego je odveden u Knin, sud zaključuje da su uzrok smrti oštećenika povrede koje je zadobio dana 27. svibnja 1992. g. u kninskom zatvoru, a koje su mu nanijeli opt. Srđan Potkonjak i opt. Željko Knežević.

 

Kao što je nesporno da su četnici u prosincu 1991. g. ubili suprugu i sina Jose Marinovića, za sud je također nesporan uzrok smrti oštećenika i tko mu je nanio ozljede. Kako Josi Marinoviću u zatvoru nije pružena liječnička pomoć, a svjedok Mikulić predvodi da je on bio polumrtav i da je mislio da neće preživjeti, s obzirom da je oštećenik bio zdrav i snažan i zdrav čovjek kojeg su isprebijali optuženici, što je on rekao svjedoku Živku Mikuliću, otpada svaka sumnja da je Joso Marinović umro prirodnom smrću.

 

Ženevska konvencija o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine, pored ostalog, zabranjuje nasilje prema osobama koje ne sudjeluju neposredno u neprijateljstvima, zabranjuje nasilje protiv života i tijela, osobito sve vrste ubojstava, sakaćenja, okrutnog postupanja i mučenja.

 

Krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH čini tko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, okružnog sukoba ili okupacije, pored ostalog, naredi ili ubije civilnu osobu.

 

Kad je sud utvrdio da su I -opt. Srđan Potkonjak i II -opt. Željko Knežević isprebijali sada pok. Josu Marinovića, civila, nanijeli mu teške i po život opasne ozljede od kojih je nakon puštanja iz zatvora dana 8. lipnja 1992. godine oštećenik umro, onda se u postupanju navedenih optuženika stječe sva obilježja krivičnog djela iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

 

Prilikom odmjeravanja kazne sud je cijenio sve okolnosti djela, te svrhu propisivanja i izricanja krivičnih sankcija. Pri tome sud je cijenio da su optuženici ubili Josu Marinovića iz Bruške, izvršili pokolj jedanaestero nedužnih civila, među kojima su ubili suprugu i sina oštećenika, što je ovima kao čuvarima u kninskom zatvoru nesporno bilo poznato. Ostvarujući svoju kriminalnu namjenu optuženici su do te mjere isprebijali Josu Marinovića, kojemu je nakon toga bila uskraćena liječnička pomoć, da je on do svoje smrti, od 27. svibnja do 8. lipnja 1992. g., uslijed zadobivenih povreda nesporno osjećao intenzivne bolove, pa tako zdrav i snažan, nije uspio preživjeti.

 

Brutalnost u izvršenju ovog krivičnog djela takva je da su optuženici ispoljili visok stupanj svoje nečovječnosti i samim time i krivične odgovornosti.

 

Ocjenom svih navedenih okolnosti sud je svakom optuženiku za počinjeno djelo izrekao maksimalnu kaznu zatvora predviđenu za navedeno djelo, kaznu zatvora u trajanju od 20. godina.

 

U ovom krivičnom predmetu optuženicima je postavljen branitelj po službenoj dužnosti koji je popisao i zatražio trošak zastupanja, pa je sud obavezao optuženike da solidarno naknade trošak zastupanja u iznosu od 420,00 kn. Poviše toga svaki optuženik dužan je ovom sudu platiti paušalni iznos od 1.000,00 kn, a paušalni je odmjeren prema dužini trajanja i složenosti ovog postupka.

 

Iz svih navedenih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

 

 

 

U Zadru, 25. travnja 1995. godine.

 

 

ZAPISNIČAR                                                                                     PREDSJEDNIK VIJEĆA

 

Ljiljana Gulan                                                                                         Dubravko Krpina

 

 

 

 

 

PRAVNA POUKA :

 

Protiv ove presude dozvoljena je žalba Vrhovnom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu, u roku od 15 dana, računajući od dana prijema pismenog otpravka presude.

 

Žalbe se odgovarajućem broju primjerka - prvostupni i drugostupni sud i protivnu stranku - podnosi neposredno ovom sudu, ili na zapisnik kod ovog suda ili putem pošte preporučenom pošiljkom.

 

Žalba se presudom može pobijati zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kazni troškovima krivičnog postupka, imovinskopravnom zahtjevu i zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi.

 

 

DNA :

 

  1. Okr. DO Zadar - 2x
  2. Optuženicima - preko oglasne ploče,
  3. Branitelju optuženika,
  4. U spis

 

 

 

 

 

 

 

PU ZADARSKO-KNINSKA

ODJEL KRIMINALISTIČKE POLICIJE

 

Zadar, 20.01.1994. godine

 

 

 

S L U Ž B E N A    Z A B I LJ E Š K A

 

 

Sastavljena u prostorijama PU zadarsko-kninske povodom obavljenog informativnog razgovora sa JURICA ILIJOM zv. ''Dine'', sin Šime i Jele r. Šimurina, rođen 01.07.1953. godine u Kruševu, općina Obrovac, sada sa stanom u Zadru (kao prognanik) u Domu umirovljenika, ulica kneza Trpimira br. 21, po zanimanju miner, sada pripadnik HV-a, VP-3087/30 u Zadru, PZO Divulje, Split, oženjen, otac troje djece, Hrvat.

 

Razgovor je vođen na okolnosti zarobljavanja njega i Šime - Ante Karamarka od strane neprijateljske vojske u mjestu Kruševo dana 11.09.1991. godine.

 

Isti je povodom toga izjavio slijedeće :

 

Tog dana, 11.09.1991. godine, on i Šime - Ante Karamarko su bili na položajima u Kruševu, predio Juričina glavica, kao pripadnici novoosnovane mjesne jedinice, koja je bila u sastavu 4. splitske brigade. Zapovjednik odjeljenja bio je Šime Matić, a zapovjednik voda Joso Karamarko. Njihov vod se povukao prema zaseoku Otišnja, a njih dvojica su ostala na položajima ne znajući za povlačenje.

 

Oko 18,00 sati on i Šime - Ante Karamarko su došli kod zaseoka Matića u jednu ulicu zapadno od kuće. Ugledali su grupu 12-15 uniformiranih i naoružanih vojnika koji su dolazili iz pravca Miljanić glavica, a tamo su prije bili položaji HV. Sklonili su se iza zida i kada je ova grupa prišla na udaljenost od 60-80 metara od njih, Šime-Anta Karamarko je najvjerojatnije pomislio da su pripadnici naše vojske, podigao se i pošao prema njima, a on, Ilija Jurica je i dalje ostao zaklonjen iza zida. Kad je Šime-Ante već bio kod njih, Ilija nije mogao razaznati o čijoj se vojsci radi, jer je već bio sumrak. Nedugo zatim pozvali su imenom i njega da dođe, iako nisu znali da se on nalazi iza zida. Čak mu se učinilo da ga je i sam Šime-Ante zvao da dođe. Kad je krenuo prema njima, još uvijek je mislio da se radi o pripadnicima HV-a, jer su dovikivali da se čuva da ga četnici ne pogode. Tek kada je došao kod njih, vidio je i o kome i o čemu se radi, a tada je bilo kasno bilo što poduzimati, iako je bio naoružan automatskom puškom.

 

Šimu-Antu su već bili razoružali, a bio je naoružan također automatskom puškom. Dok je prilazio, bio je udaren kundakom puške u čelo. Tada su ih opkolili i udarali kako je tko htio. Poslije su ih skinuli gole do pasa i uzdignutih ruku u zrak, poveli ih u ogradu Jurjević, gdje su se nalazili ostali njihovi pripadnici. Tu su im vezali ruke konopom ne prestajući ih tući.

 

U grupi koja ih je zarobila, on poznaje STANAKA MACURU, iz Kistanja, koji je bio i komandir te grupe, on mu je bio i poslovođa u ''Dalmatinskim rudnicima boksita'' u kojima je bio zaposlen, LAZU ZELIĆA, sin pok. Stevana iz Žegara DOPUĐ LAZARA zv. ''Lale'', sina Jove iz Kruševa. Ostale iz viđenja poznaje, ali ne i poimenično.

 

Iz ograde Jurjevića su ih poveli prema Obrovcu, na rudarsku jamu ''Krš''. Ne znam da tko je bio u pratnji, jer se nije smio okretati, već po komandi ići naprijed, lijevo ili desno. Na jami ''Krš'' ih je bilo oko 20, od kojih on poznaje samo PETRA OLUIĆA zv. ''Pane'' iz Obrovca, starog oko 50. godina. Njega su ubacili u kombi razbijenih stakala, a taj kombi je bio vlasništvo ''Dalmatinskih rudnika oksita''. Tim kombijem su njega dalje odveli prema Obrovcu, kod kuće Renata Tomljenovića, na križanju ceste Obrovac-Benkovac-Knin, a Šime-Ante je ostao kos jame ''Krš'' i od tada on ne zna što je bilo s njim.

 

Na navedenom križanju su vršili smjenu, a to je radio jedan kapetan JNA, koji ima ožiljak na lijevom obrazu, kao opekotinu. Kada je izvršio smjenu, pišao je kod njega i udario ga šakom u vrat, tada je odmah pao u nesvijest ili je na moment izgubio zrak. Ovdje nije poznao nikoga, jer je bio već mrak i smjena je vršena iza kuće.

 

Ubacili su ga u ''kampanjolu'' i naredili da drži glavu u rezervnoj gumi. Tada ga je netko dva puta uboo nožem u vrat i osjetio je da mu ide krv. Dvojica obučena u uniforme JNA sjela su u ''kampanjolu'' i odvezli ga na ''Glinicu'', gdje im je bila komanda.

 

U ''Glinici'' su ga doveli u kancelariju u kojoj u kancelariju u kojoj su bili OLUIĆ DUŠAN zv. ''Duce'', tadašnji predsjednik Izvršnog vjeća općine Obrovac i potpukovnik JNA, kojeg do tada nije vidio a niti ne zna kako se zove. Nisu ga tukli, nego poslije ispitivanja, a nakon pola sata odveli su ga u Stanicu milicije i Obrovcu, gdje je i zatvoren.

 

Te su ga dolazili gledati, vičući kako su uhvatili ustašu. Prizivali su ga na rešetkama, a kada bi se primakao, vukli su ga za kosu i udarali mu glavu u rešete. To su mu radila dvojica koju ne poznaje. Još su dolazili PETAR MRDALJ, DUŠAN JOKIĆ ''Ribata'' DUŠAN ČOLAKOVIĆ i PETAR STOPA, star oko 50 godina, zaposlen u ''Bukovčanki'', svi su oni tražili pištolj i dozvolu da ubiju ustašu. Tada je MILENKO DOPUĐ zv. ''Živko'', sin Marka iz Kruševa, inače milicioner u Stanici milicije u Obrovcu rekao da se više ne diže i ne prilazi rešetkama na njihove pozive. On mi je donio mesni doručak i paštetu, te vode u plastičnoj boci. Poslije toga, negdje u pola noći, došao je komandir Stanice BOGDAN GAGIĆ i otvorio vrata, ušao unutra i udario ga šakom u glavu, izbio mu dva gornja zuba i rasjekao mu donju usnicu na desnoj strani. Od udarca je pao u nesvijest, a kada je došao sebi, kod njega je došao milicajac VESELINOVIĆ PETARzv. ''Perica'' i dao mu košulju i kaiš za hlače. Poslije toga kod njega nitko nije navraćao, sve do sutra, oko 14,00 sati.

 

Sutradan, oko 14,00 sati, po njega je došao milicajac OLUIĆ MILOŠ i još jedan kojeg on poznaje, stavili ga u ''maricu'' i odvezli ga u Knin, u zatvor. Vozili su ga preko Gračaca, gdje su stali kod jedne gostionice, a Miloš je zvao prisutne da dođu vidjeti jednog ustašu, kojeg vozi u Knin u zatvor. Jedan od prisutnih je izvadio nož od puške, ''bajonet'', govoreći da će ga zaklati, da ne troše vrijeme i gorivo. Od tamo prisutnih poznao je MILANA MANDIĆA zv. ''Mrki'', koji je bio šef nabave u ''Boksitnim rudnicima'' u Obrovcu.

 

Kada su popili piće krenuli su u Knin u zatvor i tamo ga predali stražarima zatvora, koji je bio smješten u staroj bolnici.

Dolaskom u zatvor odmah su mu naredili da se skine do gola, Počeli su ga tući palicama, nogama, rukama i nekim štapovima, sve dok nije ostao bez svijesti. Kad je došao svijesti, vidio je da se nalazi u prostoriji i da su pored njega još dvojica. Pitali su ga od kuda je, a kada je rekao da je iz Kruševa, ovi su mu rekli da su iz Kijeva, a sutradan ih je obojicu vidio u stražarskoj uniformi. Onoga većeg i jakog su zvali ''Bosanac'', a kasnije je saznao da mu je pravo ime Šaban, a druge podatke o njemu nije saznao. Onaj manji je dijelio hranu, a druge pojedinosti o njemu ne zna. Za Šabana i jednog stražara DRAČA, kojeg su zvali ''Karatista'', kaže da su ih svakodnevno tukli i to više puta u jednom danu.

 

Nakon tri dana iz Obrovca i Knin je stigao i TANKO MACURA, zapovjednik voda koji ih je zarobio. Tražio je od njega izjavu o krađi eksploziva iz rudnika u Kruševu, govoreći da je on to ukrao, te da je rušio srpske vikendice i ubio sina BORE GAGIĆA, TRIVUNA, njihovog kurira, te da je uništio jedan tenk, što nije bilo ništa istina. Tom prilikom mu je rekao da je taj eksploziv otišao na Velebit i da ga je odnio on i drugi koje on dobro poznaje.

 

Prije Šaban i Drača su se posebno isticali tukući Hrvate. Šaban je ubio Antu Kovačevića iz Lovinva, starog oko 80 godina, na način što mu je stavio džepni nož u usta i okretao ga, sve dok se Ante nije ugušio u krvi, koja je potekla od dobivenih ozljeda. Zatvorenicima Branku Županu iz Kuševa, Zvonki Malači iz Kijeva, Marku Bakoviću od Drniša, iz Pakova sela i njemu je naredio da kaže da je Ante pao i da je od toga umro, što su morali potvrditi, a on je za uzvrat rekao da ih više neće tući.

 

Iz zatvora, u kome je bio 52 dana, izišao je 02.11.1991. godine prilikom raznjene zarobljenika u Pakovu selu.

 

Napominje da su i on i Šime-Ante Karamarko razdvojeno vođeni iz ograde Jurjevića u pravcu Obrovca i da ga poslije nije vidio, jer je on vođen ispred Šime -Ante.

 

Kad je doveden u ''Glinicu'' onaj pukovnik mu je rekao da ne pokušava bježati, jer da će mu biti kao i kolegi, koji je pokušao pobjeći, pa da je ubijen. Onda se Ilija ''Dine'' Jurica prisjetio da kada je bio kod kuće Tomljenovića, iz pravca jame ''Krš'' čuo je i vidio bljesak rafala, jer je već bila noć. Po njegovoj procjeni to je moglo biti na staroj cesti između jame ''Krš'' i Obrovac. Tko je pucao i na koga on to tada nije mogao znati.

 

Kasnije u zatvoru, je saznao od ''Jablana'', bivšeg policajca PU Zadar, a zet je Mile Bašića iz Kruševa, da je Šime-Ante ranjen i da je živ. Također je od Jablana saznao da mu je obitelj živa i zdrava i da se nalazi u Zadru.

 

Povodom ovoga nije imao što više izjaviti.

 

 

ZABILJEŠKU SASTAVIO

 

Marijan Brkić

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA                                                                            K - 17/95

ŽUPANIJSKI SUD U ZADRU

 

 

 

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE !

 

 

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Milivoja Lasana, kao predsjednika vijeća, te suca Dubravka Krpine, i sudac porotnika Marka Šarića, Mirka Šarić i Nenada Bulić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Sandre Paleka, kao zapisničarke, u krivičnom predmetu protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH, a povodom optužnice Okružnog državnog odvjetništva u Zadru od 21. ožujka 1995. godine br. KT-53/94, nakon održane glavne i javne rasprave dana 29. lipnja 1995. i 30. lipnja 1995. godine, u prisutnosti Mate Dorčića, zamjenika Okružnog javnog odvjetnika u Zadru, te branitelja po službenoj dužnosti optuženika - Marina Zekanovića, odvjetnika iz Zadra,

 

 

 

P r e s u d i o   j e

 

 

Optuženi :

 

ŽELJKO CUPAĆ, sin Božidara i majke Janje, rođen 25. prosinca 1966 godine u Benkovcu, Srbin, sa zadnjim prebivalištem u Korlatu, bivša općina Benkovac, sada nepoznatog boravišta na privremeno zaposjednutom području Republike Hrvatske,

 

 

K r i v     j e

 

Što je u razdoblju od 11. rujna 1991. godine do 2. studenog 1991. godine u Kninu, tijekom oružanog sukoba između srpskih odmetničkih bandi i oružanih snaga Republike Hrvatske, obavljajući poslove stražara u prostoru stare bolnice, zajedno sa ostalim stražarima u tom zatvoru, protivno odredbi čl. 3. st. 1. toč. 1a i c) Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima, datirane 12. kolovoza 1949. godine, svakodnevno maltretirao i tukao zarobljenike, pa je tako, nakon zarobljavanja i dolaska u zatvor, nogama, palicom i drugim predmetima više puta udarao Branka Župana,

 

Dakle, kršeći pravila međunarodnog pravila međunarodnog prava nečovječno postupao prema ratnim zarobljenicima,

 

Čime je počinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava - ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, koje djelo je opisano i kažnjivo po čl. 122. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (OKZ RH),

Pa se opt. ŽELJKO UPAČ, po čl. 122. OKZ RH

 

 

O s u đ u j e

 

Na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) godina.

 

Po čl. 90. st. 1. ZKP, optuženik je dužan nadoknaditi troškove krivičnog postupka i to platiti paušalni iznos sudu od 2.000 kn.

 

 

O B R A Z L O Ž E NJ E

 

 

Optužnicom od 21. ožujka 1995. godine broj KT-53/94, je Okružno državno odvjetništvo u Zadru pred ovim sudom optužilo Željka Cupać, sina Božidara, rođenog 25. prosinca 1966. godine, da je u vremenu i na mjestu i svojstvu kako je to navedeno u izreci presude počinio krivično djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH, na način da je svakodnevno maltretirao i tukao zarobljenike, pa je tako, nakon zarobljavanja i odlaska u zatvor, fizičke maltretira i Ilija Jurica (zarobljenog kao pripadnika HV), a zatvoreniku Anti Kovačević, starom oko 75 godina, da je stavio džepni nož u usta i okretao ga, te mu je potom držak noža duboko zario u grlo, tako da je ovaj preminuo od gušenja krvlju.

 

Pri istom krivičnom djelu, prisutni na raspravi zamjenik Okružnog državnog odvjetnika je ostao protiv optuženika Željka Cupać i na glavnoj raspravi. Na istoj glavnoj raspravi je spomenuti zamjenik državnog odvjetništva odustao od djela činjeničnog opisa optužniceda je optuženik maltretirao i tukao Iliju Jurica, te nožem ubio Antu Kovačevića. Ovo radi toga jer je na raspravi u dokaznom postupku utvrđeno da je oštećenika Iliju Jurica fizički zlostavljao drugi stražar u tom zatvoru - muškarac koji nije identificiran, a kojega su zvali ''Šaban'', a isti taj ''Šaban'' da je nožem ubio spomenutog Antu Kovačevića, starog oko 75 godina.

 

Međutim, na glavnoj raspravi je zamjenik Okružnog državnog odvjetnika nadopunio činjenični opis optužnice na način da je optuženik Željko Cupać, maltretirao pored ostalih, ratnih zarobljenika - i oštećenika Branka Župana i to na način i u vrijeme kao da je to pobliže opisano u izreci presude,

 

Optuženik Željko Cupać nije mogao biti ispitan tijekom ovog postupka i na glavnoj raspravi jer on niti je bio, a niti je sada dostupan državnim tijelima Republike Hrvatske, budući da se sada nalazi na nepoznatom mjestu, na privremeno zaposjednutom području Republike Hrvatske, Stoga je na suglasnost Okružnog državnog odvjetnika u Zadru, ovaj sud svojim rješenjem od 11. travnja 1995. broj Kv-75/95 odlučio da se optuženiku sudi u odsutnosti, a što je u skladu sa odredbom čl. 290. st. 3. Zakona o krivičnom postupku Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu : ZKP).

 

Budući da je, dakle, odlučeno da se optuženiku sudi u odsutnosti, njemu je postavljen branitelj po službenoj dužnosti u osobi Marina Zekanovića, odvjetnika iz Zadra, i to riješenjem predsjednika ovoga suda od 12. travnja 1995. godine 14.Su : 1/95-10.

Identitet optuženika Cupać Željka, utvrđen je uvidom u njegov osobni dosije (isprave), koje je on dostavio prilikom njegovog prijema u službu 1988. godine u svojstvu stražara u Okružnom zatvoru Zadar jer je on izjavio da više neće dolaziti na posao, jer ima namjeru stupiti u službu milicije tzv. ''SAO Krajine''. Sva ova dokumentacija nalazi se na čuvanju u Ministarstvu pravosuđa RH - Upravi za izvršenje sankcija, a ovom sudu je dostavljena u svrhu suđenja - radi utvrđenja identiteta optuženika.

 

Sud je nakon utvrđivanja identiteta optuženika, na opisani način, proveo dokazni postupak i u tom postupku saslušao svjedoke Iliju Jurica, sina pok. Šime, kao i Branka Župana, sin pok. Josipa, koji se sada obojica nalaze kao prognanici u Domu umirovljenika Zadar.

 

Oba navedena svjedoka koja su od strane suca upozorena na dužnost kazivanja izjavili su zarobljeni od strane vojnih postrojbi srpskih odmetničkih bandi 1991. godine i zatvoreni u Kninu u prostoriji stare bolnice.

 

Tako svjedok Ilija Jurica navodi da je on zarobljen kao pripadnik Hrvatske vojske dana 11. rujna 1991. godine i da je smješten u prostoriju stare bolnice u Kninu gdje je bilo i drugih zarobljenika, civila i drugih pripadnika Hrvatske vojske. Za vrijeme dok je boravio u tom zatvoru, a boravio je ukupno 52 dana, da su ih čuvari tog zatvora svakoga dana, tukli, sa puškama, palicama, štapovima. Sijeća se nekog stražara kojeg su drugi zvali ''Šaban'', da je on najviše tukao zarobljenike, a isto tako i njega - svjedoka Iliju. Ne znam pravo ime i prezime tog ''Šaban'', ali se sjeća da je on bio jake građe, širok i crn, visine oko 2 m, sa kovrčavom kosom. Njega - svjedoka Iliju da je tukao ''Šaban'', a da ga je više tukao neki stražar po imenu Drača. Isto tako zna, a to je i vidio da je taj ''Šaban'' ubio zarobljenika po imenu Ante Kovačević, starog oko 75 godina, tako da mu je džepni nož stavio u usta, i vrtio ga u ustima, a na koncu ga je zabio u grlo Anti Kovačeviću, tako da je ovaj odmah umro uslijed iskrvarenja. On se ne sijeća nekog drugog stražara po imenu Cupać.

 

Međutim, iz iskaza svjedoka Branka Župana slijedi da je on bio također u isto vrijeme zarobljen u istom zatvoru u sobi gdje je bilo njih desetorica, a u zatvoru se nalazio oko 2 mjeseca i sjeća se da je tu bio stražar po prezimenu Cupać, koji je tukao i njega tj. svjedoka Župana i druge zarobljenike. Svjedoka Župana da je tukao u dva-tri navrata i to šakama na kojima su bila navučene bokserske rukavice i taj Cupać i Šaban da su tukli sve zarobljenike i to prije večere oko 18 sati, a isto tako i poslije večere oko 21 sat. Tukli su ih tako da su iz sobe u kojoj su se nalazili zarobljenici izvodili u hodnik po jednog zarobljenika i tamo ih tukli, a zatim vraćali u istu sobu. Ovaj svjedok navodi da je taj Cupać bio srednjeg stasa, okruglog lica i glave, sa kosom crne boje, malo kovrčave, starog oko 20-30 godina. Taj Cupać ga je udarao i palicom i psovao mu majku. On je pozivao i druge zarobljenike da dođu u hodnik i tamo ih udarao. Ovaj svjedok navodi da se sjeća da je neki drugi stražar kojeg su zvali ''Šaba'' ubio starijeg čovjeka Antu Kovačevića, tako da mu je nož zabio u grlo, a taj ''Šaban'' da nije optuženik Željko Cupać, da su to dvije različite osobe.

 

Na kraju nakon što mu je sudac predočio fotografiju u crno-bijeloj tehnici optuženika Cupać Željka, koji se nalazi u navedenom dosijeu, prilikom razgledavanja fotografije, sudu odmah rekao : ''Ovo je Cupać''. Ova osoba na fotografiji zaista ima jaču glavu i dosta kovrčavu kosu.

 

Na temelju provedenih dokaza a naročito iskaza svjedoka Branka Župana, proizlazi da je optuženik Željko Cupać u svojstvu stražara u kninskom zatvoru maltretirao fizički zarobljenike i to tako da ih je tukao nogama, palicom i drugim predmetima, pa među ostalim zarobljenicima tukao je i više puta i Branka Župana, onako kako to proizlazi iz izreke presude. Sud nije našao razloga da iskazu svjedoka Župana ne pokloni vjeru jer je on jasno i detaljno opisao da je u kninski zatvor dospio 7. rujna 1991. godine gdje je bio 52 dana, pa da je razmijenjen i predan Hrvatskoj vojsci. Detaljno je opisano kako je izgledao optuženik Cupać Željko i kako ga je maltretirao. Optuženik je na taj način postupao protivno odredbama Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima, koja konvencija je donesena 12. kolovoza 1949. godine. Isto tako optuženik je počinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava - ratni zločin protiv ratnih zarobljenika koje je označeno i kažnjivo po čl. 122. OKZ RH. Prema tom zakonskom propisu ovo krivično djelo čini osoba koja, pored ostaloga naredi ili počini - ubija, muči ratne zarobljenike ili prema njima nečovječno postupa.

 

Budući da je na opisani način utvrđeno da je opt. počinio inkriminirano djelo, sud je utvrdio i njegovu krivičnu odgovornost za to krivično djelo.

 

Prema citiranom OKZ RH, za navedeno krivično djelo propisana je kazna zatvora od najmanje pet godina do najviše dvadeset godina, a sud je cijeneći težinu kaznenog djela i krivične odgovornosti optuženika Cupać Željka, te činjenicu da u spisu nema podatak da je optuženik do sada osuđivan za neko drugo krivično djelo, izrekao mu je kaznu zatvora u trajanju od deset godina, smatrajući da je ova kazna primjerena težini počinjenog krivičnog djela i krivičnoj odgovornosti optuženika.

 

Sud je optuženika obvezao da plati troškove krivičnog postupka ovom sudu u vidu paušalnog iznosa od 2.000 Kn, a o smislu čl. 90. st.1. KZ RH.

 

Na kraju se nadodaje da je ovaj sud protiv optuženika odredio pritvor posebnim rješenjem i to radi toga jer je optuženik osuđen na kaznu zatvora preko pet godina, a u kom slučaju je obavezno određivanje pritvora prema odredbi čl. 343. ZKP-a.

 

 

 

U Zadru, 30. lipnja 1995. godine.

 

 

 

ZAPISNIČAR :                                                                                   PREDSJEDNIK VIJEĆA :

 

Sandra Paleka                                                                                                 Milivoj Lasan

 

 

PRAVNA POUKA :

 

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Vrhovnom sudu RH u Zagrebu, u roku od 15 dana, računajući od dana prijema pismenog otpravka presude, s tim da se za optuženika i branitelja ovaj rok računa od dana kada je pismeni otpravak presude primio optuženik.

Žalba se u odgovarajućem broju primjeraka, za - prvostupanjski sud, drugostupanjski sud, i protivnu stranku - podnosi neposredno sudu ili na zapisnik kod ovog suda ili putem pošte preporučenom pošiljkom.

 

Žalbom se presuda može pobijati zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kazni, troškovima krivičnog postupka, imovinsko-pravnom zahtjevu i zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi.

 

 

D n s :

 

  1. Okružnom drž. odvj. (2 X),
  2. Opt. Željku Cupać putem oglasne ploče ovog suda
  3. Branitelju optuženika po sl. dužnosti Marinu Zekanoviću, odvj. iz Zadra
  4. U spis

 

Iskazi - Srpski zločini RH

TRANSLATE


SURADNICI

majhen
sarunic
dragic
budimlic
grgic
ARGUS
NEIMENOVANI

Priopćenja u toku političkog progona HDZ-ove vlade,Ive Sanadera i haaškog tužiteljstva - Text

PRIJATELJI

KOMENTARI