REMEMBER BLEIBURG MASSACRE - DO NOT HATE - DO NOT FORGET ISKAZI - SVJEDOČANSTVA ISTINA O STRADANJU, MUČENJU I NEHUMANIM POSTUPCIMA OD STRANE SRBA PREMA HRVATIMA I MUSLIMANIMA NA PODRUČJU BOSNE I HERCEGOVINE CIJI JE KRAJNJI CILJ BIO STVARANJE ETNICKI ČISTE VELIKE SRBIJE....  - VIŠE
Blaiburg

 

VUKOVAR JOŠ JEDNOM PREDAN

Danas smo drugi put predali Vukovar. Prvi put smo ga predali u ruke onih koji su ga razarali, palili i ubijali. Danas, u ruke onih koji bi silom htjeli izbrisati svako sjećanje na to što se u njemu dogadjalo.


Nije nam bio potreban jedan Tadić, jedan Josipović i jedna Kosorica  da nam kažu kako se mora ići naprijed u budućnost. Toga smo svi svjesni, jer od prošlosti se ne živi. No, to nipošto ne znači da se prošlost mora zaboraviti, da bi se išlo u budućnost. A Tadićev posjet Vukovaru samo je jedan u nizu poteza prema pomirenju i opraštanju, do kojeg nije došlo spontano, voljom naroda, nego čistom silom, pa stoga ne može biti ni trajno. Za tako nešto, potrebno je vrijeme. A mi vremena nismo imali ni malo, prije nego se počelo sa abolicijama, općim oprostima i povratima i onim što se naziva suživot.

Koliko bi minuta Josipovićevi „antifašisti“ čekali dok ne bi smaknuli svakoga tko bi im se petnaest godina nakon WW2 pojavio u ime NDH u njihovoj Jugoslaviji? Dvije, tri minuta? Sigurno ne duže, a nakon toga bi postao bezimeni ostatak u nekoj jami zalivenoj vapnom.
Srećom, hrvatski se branitelji nisu povodili za „antifašistima“, ni dok su ratovali a ni u stvaranju države u kojoj ne postoje goli otoci i slični kazamati za neistomišljenike.
No, znači li to da je Hrvatska stvorena za neke nove diktatore, koji će svoju volju provoditi ne obazirući se na volju naroda, pravdajući to svojom pobjedom na demokratskim izborima?

Možemo li doista očekivati da Tadićevo šetanje po Vukovaru oduševljeno prihvaćaju oni kojima su u Vukovaru pobili djecu i odveli ih na Ovčaru? Ili oni koji su taj Vukovar doista branili, ne zato što su ih silom izvukli iz podruma da to rade, nego zato što su svojom  voljom došli stati u obranu Vukovara.
Moramo li se praviti da nam Vukovar znači samo tamo neku nevažnu prošlost, kako bi na njegovom pepelu Tadić, Josipović i Kosorica prosipali izjave ljubavi i lažne sućuti?
Jer, ne zaboravimo: iako su mediji prepuni izvještaja o tome da se Tadić ispričao, on je to uradio samo u svoje osobno ime. Nikako u ime Srbije i nikako kao njen predsjednik. Da ga citiram: „Ovdje sam kao građanin Boris Tadić, koji je trenutno predsjednik Srbije“.

Tadić nam nije jasnije mogao reći da Srbija ne stoji iza njegove isprike, da čak ni on sam, kao predsjednik te Srbije, ne stoji iza onoga što je izjavio kao privatna osoba. Ali tako nešto našim je medijima potpuno nebitno, iako je Tadić ostavio bez odgovora novinarska pitanja je li isprika na Ovčari ujedno i priznanje toga da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku.
Pa naravno da na to pitanje nije mogao odgovoriti, jer privatna osoba Boris Tadić ne može davati izjave u ime države Srbije,  niti je to bio cilj ovog posjeta. Ono što se trebalo odraditi, odradjeno je. Posvuda su Tadićeve slike kako polaže vijenac i izjave kako žali radi Ovčare i to je to.
Sada možemo zaboraviti da je Vukovar ikada postojao, a slijedom toga, zaboraviti i da nas je neka srbočetnička vojska ikada napala, te da je postojalo nešto što se naziva Domovinski rat.

Branitelje smo ionako već skoro zaboravili, sjetimo ih se kada po njima radi nečega treba pljunuti ili prije izbora, a ostalo vrijeme su nevidljivi, neka neugodna smetnja i podsjetnik da je bio jednom neki rat u kojemu su ti ljudi učestvovali, no o tome se treba šutjeti, jer sjećanje na to šteti budućnosti.
Glasni i vidljivi mogu biti samo oni predstavnici branitelja, koji su u svako doba spremni bespogovorno uraditi ono što Vlada i predsjednik odluče, a šutjeti onda kada im se kaže da ne smiju govoriti.

Ostale se ne čuje, niti ih se smije čuti.
Pa će nam se tako dogoditi da će npr jedan Fred Matić postati pojam hrvatskog branitelja, dok će tisuće i tisuće hrabrih ljudi velikog srca ostati i dalje nevidljivi i javnost nikada neće čitati ni slušati o njima. Zato što nisu poslušni.
A mi smo danas zatvorili još jedno poglavlje u nizu pisanja lažne povijesti Hrvatske države i Domovinskog rata.

I kao što i dan danas hrvatske kosti sa Bleiburga i Križnih puteva same izviru iz zemlje zazivajući pravdu, u budućnosti će to biti kosti naših najmilijih iz ovog posljednjeg, Domovinskog rata.
Sve dok ne bude istine i pravde.

Diana Majhen
 
 

TRANSLATE


SURADNICI

majhen
sarunic
dragic
budimlic
grgic
ARGUS
NEIMENOVANI

Priopćenja u toku političkog progona HDZ-ove vlade,Ive Sanadera i haaškog tužiteljstva - Text

PRIJATELJI

KOMENTARI