REMEMBER BLEIBURG MASSACRE - DO NOT HATE - DO NOT FORGET ISKAZI - SVJEDOČANSTVA ISTINA O STRADANJU, MUČENJU I NEHUMANIM POSTUPCIMA OD STRANE SRBA PREMA HRVATIMA I MUSLIMANIMA NA PODRUČJU BOSNE I HERCEGOVINE CIJI JE KRAJNJI CILJ BIO STVARANJE ETNICKI ČISTE VELIKE SRBIJE....  - VIŠE
Blaiburg

 

Nagrada za hrabrost


2010_01_31_nagrada_za_hrabrost.jpg Nakon 18 godina razvlačenja po svim mogućim sudovima, izricanjima kazni, poništavanjem istih, ponovnim sudjenjima i čega sve još ne, Vrhovni sud je jučer  Mihajla Hrastova pravomoćno osudio na 7 godina robije.Time bi ova farsa od dugogodišnjeg sudjenja bila okončana, jer jedino što je Hrastovu ostalo je eventualno tražiti izvanredni pravni lijek te podnijeti ustavnu tužbu, što je doista malo vjerojatno.Uostalom, i čemu bi to poslužilo?

Mihajlo Hrastov očito je morao biti osudjen. Pa se tako pridružio ne malom broju hrvatskih branitelja koji su zatvorom nagradjeni za svoje sudjelovanje u Domovinskom ratu.
Kako je Hrastov podnio tih 18 godina razvlačenja, tuženja, pa i zatvaranja, jer je u dva navrata bio i pritvaran, možemo samo zamisliti. No, na tih 18 godina mučenja trebalo je dodati još i ovih 7, koje treba odrobijati. Pa nije Hrastov nosio kokardu ili petokraku za vrijeme Domovinskog rata, pa da mu se može gledati kroz prste i pustiti ga na slobodu. Hrastov je jedan od onih stvarnih griješnika koji su griješili još od samog početka tog istog rata, braneći svoju zemlju.

Kakve je opcije Mihajlo Hrastov u stvari imao? Koliko ja vidim, samo dvije: ubiti neprijatelja ili biti ubijen. Da nije u rukama držao ultimax, ne bi imao ni te dvije, sigurno bi bio ubijen. Hrastov se odlučio da ne dopusti da ga četnici smaknu, njegova je odluka bila da puca po neprijateljima.
Sad, da je Hrastov znao u što će se pretvoriti država za koju se borio, moguće da od tuge i očaja ne bi ni pucao, pa bi ga četnici na miru smaknuli. I malo vjerojatno da bi za to odgovarali, ili bi, poput mnogih drugih, bili pušteni da se brane sa slobode pa bi mirno odšetali u majčicu Srbiju i umirali od smijeha nad našim pravosudjem.

Mihajlo Hrastov nije tamo neki kokošar, on je istinski hrvatski branitelj, višestruko odlikovan za zasluge u Domovinskom ratu, čiji je jedini grijeh to što nije pustio da ga ubiju i što skupa sa svojim suborcima nije dopustio da se Karl­o­vac pretvori u drugi Vukovar.
Da je Hrastov pobjegao sa Koranskog mosta skupa sa suborcima, da su pustili četničke horde da prodju u Karlovac, danas ga ne bi sudili, bez obzira na to što bi od tog Karlovca ostalo.
Mihajlo Hrastov je heroj. Istinski hrvatski heroj. A kao i svim hrvatskim herojima, mjesto mu je naravno u zatvoru.

Ne postoji zemlja koja može bolje pljunuti na svoje heroje od Hrvatske. Ne postoji zemlja koja može poslati bolju poruku kako se za Domovinu ne treba boriti i ginuti, od poruke koju nam ta ista naša Hrvatska šalje svaki dan, putem onoga što se naziva hrvatsko pravosudje, a koje pravosudje svakako nije, a još je manje hrvatsko.

Pitam se, što bi trebali učiti svoju djecu, da li trebaju braniti svoju Domovinu i biti spremni i umrijeti za nju po potrebi? Možda, ali im odmah moramo reći i koja je nagrada za to. Proganjanja, sudjenja, zatvaranja, lociranja, transferiranja…
Dok učite dijete domoljublju, uvrstite slučaj Mihajla Hrastova u to učenje. Onakav, kakav se istinit zbio, a ne ovakav u što ga je pretvorilo „hrvatsko“ pravosudje.

Vjerojatno će vam dijete biti puno manje domoljubno nastrojeno, ali su mu šanse da preživi ne samo neki eventualni budući rat nego i neku buduću vlast daleko veće.
Kod nas je to jednostavno tako.

U drugim zemljama heroji za hrabrost dobijaju priznanje i medalje.
U Hrvatskoj, dobijaju zatvorske kazne.
 
Diana Majhen
  

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

TRANSLATE


SURADNICI

majhen
sarunic
dragic
budimlic
grgic
ARGUS
NEIMENOVANI

Priopćenja u toku političkog progona HDZ-ove vlade,Ive Sanadera i haaškog tužiteljstva - Text

PRIJATELJI

KOMENTARI