REMEMBER BLEIBURG MASSACRE - DO NOT HATE - DO NOT FORGET ISKAZI - SVJEDOČANSTVA ISTINA O STRADANJU, MUČENJU I NEHUMANIM POSTUPCIMA OD STRANE SRBA PREMA HRVATIMA I MUSLIMANIMA NA PODRUČJU BOSNE I HERCEGOVINE CIJI JE KRAJNJI CILJ BIO STVARANJE ETNICKI ČISTE VELIKE SRBIJE....  - VIŠE
Blaiburg

 

Mijo Gavran

Istinita svjedocanstva o partizanskim zlocinima nad Hrvatima na Kriznom putu i poslije... Preuzeto iz knjige HRVATSKI HOLOKAUST autora Johna Ivana Prcele i dr. Drazena Zivica . Nakladnik - Hrvatsko drustvo politickih zatvorenika
Dokument X.

Povlacio sam se na hrvatskim cetama od Doboja. Bio sam zastavnik pripadnikom II. Bojne II. Udarne divizije pod zapovjednistvom nadporucnika Franje Luksica. Kod Kostajnice sam bio u vrat ranjen dva dana prije njemacke kapitulacije. Zagreb sam napustio u kamionu s vise ranjenika u sriedu dne 9. v. 1945., kad su vec partizani ulazili u grad i borba se na nekim tockama periferije vodila. Dosavsi vozilom u Krapinu stigli smo pred vecer uslied zakrcenosti putova po narodu, koji se povlacio. Tu smo odmah bili prekrcani na njemacki transport, koji je primio nas Hrvata ranjenika preko 250. Sliedeceg dana ujutro primili smo hranu na stanici Celje i krenuli prema Mariboru. Negdje cetiri stanice pred Mariborom zaustavio se vlak. Iz njega su pucali zdravi njemacki vojnici. Mislili smo, da su Rusi, a u stvari su bili partizani.

Oni su odmah zapoceli s pljackom u prvim vagonima, a isto i sa pokoljem ranjenika. To znam odakle, sto su se iz vagona culi strahoviti jauci i cesti osamljeni hitci. Osim toga kasnije je do nas dosao Marko Kljucevic iz Komarice kod Dervente, koji je bio medju lakse ranjenim ljudima u prvim vagonima. Na njegove oci su doticni partizani Srbijanci, koji su dosli iz Maribora, najprije ljude pljackali i mlatili kundacima, a kasnije ubijali ranjenike iz samokresa i smajsera, a rjedje nozevima. U tom vlaku hrvatskih i njemackih ranjenika drzimo, da nije nitko ziv ostao, tko nije kao laksi ranjenik ili zdrav covjek na vrieme umakao u sumu. Medju ubijenim ranjehicima bio je Krajinovic Joze pok. Franje iz Foce, Ante Grlic, Bozin iz Foce, zastavnik iz Jajca Ljubo Nikolic, tezki ranjenik prostrieljenih ledja i noge te mnogi drugi. Racunam, da je Hrvata-ranjenika poklano i poubijano oko dvije stotine, a Nijemaca manje, mozda stotinjak. Pri biegu sam vidio, kako se nesto Niemaca bori vatrom iz jedne sumice desno ad pruge.
Kao nesto laksi ranjenik sa oko petnaest drugova iz istog vagona pobjegao sam u pravcu Celja, gdje je jos bila nasa hrv. vojska. Medju ostalim bio je sa mnom na biegu laki ranjenik Mijo Kurtusic, Bozin iz sela Foce te Ivan Galic, pok. Joze, sin istoga sela. Istoga dana navecer, iduCi cestom i preko brda lievo ad pruge u Celju, stigao sam u sam grad Celje. Vidio sam kako razoruzavaju Niemce, ali se neki nisu dali razoruzati nego su pucali. Ni nasa se hrv. grupa nije dala razoruzati, te su slav. partizani rekli: Hrvati mogu poci s oruzjem, ali Niemci ne. Prosao sam kroz grad, cijim su centrom vladali Hrvati, a periferijom partizani, i nocio s hrv. vojskom izvan grada na cesti prema Dravogradu. Uz nesto pucanja i borbe stigli sma za dva dana do Dravograda. Ja sam isao najvise kamionom i kolima. Pred Dravogradom smo odbili predaju te sma probili partizanske redove i posli se povlaciti prema Bleiburgu. Pregovore, koje je zapoceo general Herencic, odbio je general Boban i zapovjedio, da se stupi u borbu. Tako su mi barem tamo bili rekli. Nasih je pred mojim ocima bilo malo poginulo, jedva desetak.
Pred bleiburskim poljem na 3-4 km ponovno je nastala zestoka borba puscanom vatrom bacacima i topovima. Nasi su bitku dobili i kolona je krenula prema Bleiburskom polju. 800 m nakon proboja vidio sam kolonu ad 15-20 spaljenih kamiona, na kojima su lezale izgorjele ljesine njem. vojnika, dok su se kamioni jos pusili. Bili su prije pobieni i kasnije spaljeni s kamionima. Bio je strasan zadah spaljenog ljudskog mesa. Prizor je bio uzasan.
Ostali sma tu cielu noc i drugi dan do 4 sata posl. podne. General Herencic izdao je zapovied, da se preda odmah brojno stanje svake jedinice i njemu dostavi, a nad jedinicom izvisi biela zastava, posta "smo se predali Englezima". Ja sam sjedio sa zapovjednikom bojne Fr. Luksicem, kad je ta zapovied stigla. Odmah sam poletio do nase satnije i zbrojio 76 ljudi (sa Cera izmedu Doboja i Dervente krenulo nas je 220, 15 dana ranije). Najvise ih je bilo poginulo u borbama oko Zidanog Mosta, gdje smo bili zalaznica hrv. vojske. Tu mi je po svoj prilici poginuo i brat Franjo od 19 godina.
Zapovjednik bojne je odnio brojno stanje zapovjedniku zdruga. Vojsci je rekao, valjda po visoj zapoviedi, da se predamo Englezima i da cemo dobiti novo, bolje oruzje za borbu, jer ce po svoj prilici biti dalje borba s Rusima.
Jedni su poceli po zapoviedi dizati biele zastave. Ljudi bacaju oruzje i kidaju sa sebe odlikovanja i placu kod toga. Nadporucnik vodnik Antun Krizic iz Johovaca ima puna prsa odlikovanja: kida ih, place i Ijubi smajsericu. A tako i mnogi drugi. Kad se je kolona pokrenula, culi smo eksploziju mine: neki hrv. casnik podbacio je minu pod svoja kola i je sa zenom i djecom bio razkinut. Sigurno je bio CUO, da se zapravo predaja obavlja partizanima.
Kolona se stavila u pokret i prolazila kraj hrpa odlozenog oruzja. Predvecer ulazimo u neki siroki ogradeni prostor. Pred nama se vidio jedan veliki engleski tenk, na kojem je engl. vojnik mirno pusio lulu. U njemu smo gledali svoj spas, ali uzalud. Svi drugi su bili partizani. Ponasali su se dosta pristojno u pocetku, dok su bili blizu Englezi. Iste veceri dali su zapovied: "Svi oficiri i podoficiri imaju doci na veceru". Meni porucnik Jelec rece (placuci iopraistajuci se od mene i pitajuci me, da li cu i ja na veceru)-"Dragi moj gavrane, otidi mojoj kuci, ako ostanes ziv, i reci mi zeni, da mene vise nema". Bio je rodom izmedu Doboja i Tesnja. Znao je, sto znaci partizanski poziv na veceru. Mi te Ijude, casnike, vise nismo vidili sa sobom.
Sutradan prosle su ogromne kolone natrag, u pravcu Maribora i Celja. Pred Dravogradom bila je prva velika pljacka. Digli su nam partizani naliv-pera, satove, prstenje, bolja odiela, cipele itd. Otimali su nam podnoseci samokres pod nos i prieteci. Tu su i meni uzeli moje dobro casnicko odielo i dali neko poderano civilno i usljivo, govoreci, da cemo kasnije dobiti bielo, zarobljenicko. Odmah nakon pljackanja zasli su posebni partizani koji su "prepoznavali" Ijude, odvodili na stranu, u sumu i ubijali. Ljude su neke ubijali blizu ceste, kraj kuca, a druge malo dalje od puta u sumi . Dobro smo culi pucnje i jauke, a vise puta svojim ocima vidjeli samo ubijanje
U mom malom odsjeku kolone vidio sam tako ubienih 6 ili 7 Ijudi do samog Dravograda. Na mostu u Drav. docekali su nas neki partizanski cigani 5 glazbom (harmonikama) i pjevajuci pogrdne pjesme protiv nas.
Kod Dravograda dielila se kolona te jedna polovica isla prema Mariboru a druga prema Celju. Ja sam isao u Celje, bojeci se, da me ne odvedu u Rusiju. Tu sam na stanici Dravograd susreo grupu hrv. aviaticara, koji su me zvali sebi. Nisam htio poci. Cuo sam, da su kasnije polovinu poubijali malo kilometara od Dravograda. To mi je rekao pilot penjak iz Brckog. Zapovjedili su im da legnu uz rieku Dravu te su po njima razpalili iz strojopusaka. To su pripoviedali i drugi svjedoci.
Preda mnom su nam neki partizani sprovodnici govorili: Tko je iznemogao ili ne moze ici, nek' se odieli i ide u vlak. Iznemogla i izgladnjela raja javljala se njima, makar da su mnogi mislili, da ce to biti transport smrti. Medutim ih uopce nisu utovarili nego ih odveli iza Dravograda k rieci i iz smajsera postrieljali. Ljesine su bacili u rieku. Medu postrieljanim bilo je vise zena i djece, jer te najvise nisu mogle ici. Njihovom ubijanju prisustvovao je vojnik P.T.S. koji se odatle spasio. Imena mu tocno ne znam. On nam je to pripoviedao u koloni iza Dravograda, da je svojim ocima gledao ubijanje, ali ih je bilo vrlo mnogo. Ja sam svojim ocima gledao, kako citave iznemogle kolone javljaju se za specialni vlak, koji je vozio - na drugi sviet.
Iznemogle, gladne, gole i bose kolone pratili su obiesni partizani na konjima. Pratioci nosili smajsere i nije ih bilo odvise mnogo. U svakom selu, kod svake grupe kuca bile su partizanske zasjede, koje su nas ponovno pljackale, tukle i cesto iz kolone izvodili na ubijanje. Ubijani su svi ljudi, koji bi pali iznemogli ili ranjeni kraj puta. Partizan odmah puca s konja bez opomene i ubija. Vidio sam vise desetaka puta takvu tuznu smrt svojih drugova. S nama su u koloni bile dosta puta i zene i djeca. Par puta sam vidio, da su na taj nacin ubili i iznemoglu zenu. Hrane nismo dobili cielog puta od osam dana ni jedan jedini put. Pravu hranu su dobili ljudi u logoru u Zagrebu ili - kao ja - u Sisku i to saku kukuruzpog brasna bez vode. Inace smo na putu kupili prosute sitne krompire iz njemackih kamiona ili konjsku zob, koja je vise puta bila pomiesana sa secernom repom i prema tome slatka. Nisu dozvoljavali ni vode piti i ubijali su ljude kraj vode. Pili smo vodu samo krisom i u velikom strahu. Kroz mjesta su zapoviedali, da trcimo, da nas pred narodom osramote i da sto popada poubijaju. U Hrvatskoj je narod iznosio vodu i hranu pred nas, ali u Sloveniji nigdje. Pace su cesto odriesili konopce s bunareva ili odnieli kante, da se nitko ne moze napiti. U Hrvatskoj je docek od strane naroda bio dirljiv i mase su nam izkazivale najvecu ljubav.
Put nas je vodio preko Dravograda u Celje, Zidani Most, Brezice, Samobor i Zagreb. Pobjegao sam 7 km pred Zagrebom po danu, ali me je s drugom odala neka partizanka te su nas nakon progona od jedan dan ulo-vili u jednom selu blizu Vel. Gorice i odveli u logor V. Goricu. Tu sam izja-vio da sam civil i radnik iz Njemacke pod tudim imenom. Napola su mi vjerovali te me opet pjeske tjerali u logor Sisak, gdje sam nasao ostatke nase jedne kolone.
Putem sam vidio mnoge mrtvace i ubijanja. Tako sam npr. kod Zidanog Mosta uz samu cestu s desne strane vidio 15 ljudi u uniformama Udarne divizije istom postrieljanih, krvavih i pokrivenih granjem. Iduci kraj Savinje nize Celja vidio sam na dosta mjesta mrtvih Ijudi u samoj vodi. Misleci, da mi je tu brat, povlacio sam u zgodnoj prilici ovo ili ono mrtvo tielo u nasoj uniformi, da bih prepoznao brata, ali ga tu nije bilo.
U jednom mjestancu u Sloveniji, gdje su nas partizanke docekivale sa svojim divljim pjesmama punim mrznje, poliegao je umorni i izgladnjeli narod i pospao. Dodjose partizani i gazeci cizmama po Ijudima odbrajali su grupe po 20 Ijudi i odvodili od nas daleko stotinjak metara. Pred nasim ocima su ljude strieljali. Odveli su preda mnom tri ili cetiri puta odkada sam se bio probudio, a prije toga ne znam, koliko su grupa odveli. Sa svojim drugom bjezao sam prema sredini uspavanih Ijudi, da i mene ne odvedu. To je bilo vec prve noci nakon Dravograda kod gradica, gdje zeljeznicka pruga siece cestu. Mjesto bih mogao lako prepoznati. Tako su cinili svaku noc, gdje smo nocivali, ne izuzevsi cak ni grada Celja. U Celju smo bili upravo u nedjelju, ne znam kojega datuma.
Prije Celja, na nekih 10 km, s desne strane kraj puta od njega 3 do 4 metra, vidio sam vise izkopanih sirokih graba; jedne vec zasute, a druge su cekale svoje zrtve. U njih ukapali poubijane zarobljenike, Niemce i Hrvate, a vise puta i mrtve konje, kako mi mnogi rekose.
U Samoboru je bilo najstrasnije: u gradu na ulicama vrsili su partizani "prepoznavanje", kako rekose, Ustasa i odvodjenje. Svaki je vodjen s 4 strazara. Vidio sam vodjenje dvaju nasih casnika, koje svezase i odvedose u neku kucu. Ti se ljudi nisu vise povracali.
U logoru Sisak boravio sam tri dana. Vec prvoga dana navecer odveli su na strieljanje grupu od 120 ljudi, sve pripadnike izvjesne hrv. vojne jedinice ("Crna Legija"). Medu njima su bili moji uzi zemljaci: Adam Tolie, Jurin iz Foce, Stipo Peric i Ivan Perk iz Misinaca, Anto Mandic iz Komarice i drugi. Odveli su u noci, ne znam, da Ii su vezani. Vodeni su u pravcu, odakle se cetvrt sata kasnije cuo prasak pusaka. Pricali su mi drugovi u logoru, da su svaku noc odvodili grupe ljudi na ubijanje prema nekom prozivu. Mnogi su se dragovoljno javljali na strieljanje, da skrate svoje patnje od gladi i trpljenja.
Od pocetnih 4.500 logorasa, koje sam zatekao, odveli su treci dan oko 700 Ijudi u drugu zicu. Medu nas dosao neki kapetan Srbijanac s njemackim samokresom u ruci i smijuci se pitao pojedince, gdje su sluzili i borili se. Smjeseci se ubijao je Ijude, svakog drugog ili treceg prema onome, sto je taj izkazao. Mi smo okolo stajali i cekali, da dode na nas red izpitivanja odnosno ubijanja. Kad mu je nestalo municije u pistolju punio ga je iz dzepova, a kad je i ove izpraznio, rekao nam je, da ostanemo, ali da ce i za nas doci nas cas. Izpitivanje je vrseno prije podne i trajalo je barem dva sata. Po mom racunu pobio je taj necovjek 60-70 Ijudi. Pred moje je noge pao mladic, zapravo djecak od 16-17 godina ubijen. Nisu se dugo patili, jer je komesar pucao prema potrebi i dva i tri puta u covjeka. Tomu je od poznatih prisustvovao moj drug Ivan Galic pok. Joze iz Foce i mnogo drugih domobrana, legionara i ustasa.
Cetvrti dan su preostali ljudi odvedeni u Karlovac, odatle u Ogulin. Iz tog sam mjesta pobjegao sa cetiri druga, svi zivi u Italiji (dva u Fermu: Mirko Bodrusic i Ivan Fucek, te Mato Gadza u Napulju).
O svemu gornjem izkazao sam punu istinu, koju sam pripravan i zakletvom potvrditi.
Mijo Gavran
Rim, dne 5. rujna 1947.

 

TRANSLATE


SURADNICI

majhen
sarunic
dragic
budimlic
grgic
ARGUS
NEIMENOVANI

Priopćenja u toku političkog progona HDZ-ove vlade,Ive Sanadera i haaškog tužiteljstva - Text

PRIJATELJI

KOMENTARI